Moje dvije francuske avanture
Iz Pariza u Marseille – putovanje koje ću zauvijek pamtiti
San koji se počeo ostvarivati
Otkada sam bila mala, oduvijek me zanimao francuski jezik. Kao djevojčica zamišljala sam kako ću jednog dana otputovati u Pariz i ondje postati modna kreatorica. Ipak, moja želja ostvarila se puno ranije nego što sam mislila, i to kada smo dobili vijest da 12. 10. putujemo na terensku nastavu u Francusku. Naravno da nisam mogla biti sretnija i tjednima sam razmišljala o tom putu, uzbuđena i nestrpljiva.
Putovali smo autobusom i vozili se 16 sati. Čini se dugo jer i jest, ali vrijeme je ipak brzo prošlo – pričali smo, igrali igre i pronalazili načine da se zabavimo. Kada smo napokon stigli u Reims, posjetili smo Muzej automobila i zatim se smjestili u hotel. Bio je uredan i sasvim u redu, iako mi se onaj u Parizu svidio više. U Reimsu smo ostali jedan dan, a sljedeće smo jutro malo obišli grad i krenuli prema Parizu.
Pariz – grad koji izgleda baš kao u filmovima
U Parizu smo proveli tri dana obilazeći muzeje, francuske ulice i trgovine. Atmosfera je bila točno onakva kakvu sam zamišljala – „fancy“ kafići na svakom uglu, opojan miris pekarskih proizvoda i francuski jezik posvuda oko mene. Od svih muzeja najdraži mi je bio muzejski prostor D’Orsay. Slike i povijesne skulpture u njemu posebno su me oduševile.
Jako sam htjela posjetiti najveći i najpoznatiji pariški trgovački centar „Galeries Lafayette“. Obećali su nam da će nas pokušati odvesti, ali kada se napokon ukazala prilika, nitko više nije htio ići, pa sam ostala bez trgovačkog centra o kojem sam sanjala mjesecima.
Od svih muzeja i dućana koje smo obišli, ipak mi je najdraža uspomena vrijeme koje smo navečer provodili družeći se po sobama u hotelu. Posljednji smo dan ujutro posjetili katedralu Notre-Dame, a zatim krenuli kući. Taj povratak bio je najdosadniji – svi su već bili pomalo živčani, a put se činio duplo dužim. Stigli smo kući oko tri ujutro. Bila sam premorena, sretna što sam doma, ali i tužna jer je gotovo i jer vjerojatno dugo neću ponovno vidjeti Francusku.
Erasmus iznenađenje
No, moja francuska avantura iznenada se nastavila. Tjedan dana nakon povratka saznala sam da sam upala na Erasmus i da za mjesec dana opet idem u Francusku – ovaj put u Marseille i Cuers.
Erasmus doživljaj bio je dosta drugačiji od putovanja u Pariz s prijateljima i boravka u hotelu. Zapravo, provela sam se još bolje i iskustvo mi se još više svidjelo.
Krenuli smo 15. 11. u prijepodnevnim satima prema aerodromu u Budimpešti. Let nam je bio odgođen dva sata, pa smo se tek oko 19 sati ukrcali na avion za Marseille. Ondje smo proveli dva dana u hotelu koji mi je bio najdraži od svih u kojima sam dosad bila – ogroman, uredan, pun sadržaja i s odličnim doručkom. I u Marseilleu smo obilazili grad i suvenirnice, posjetila sam trgovine kojih nema kod nas i kupila sve što sam htjela.
Dolazak u Cuers i upoznavanje domaćina
U ponedjeljak, 17. 11., nakon posljednje kupnje suvenira, otišli smo na kolodvor i krenuli vlakom prema Cuersu. Vožnja vlakom bila mi je predivna – svi smo razgovarali o tome kako se osjećamo. Neki su bili uzbuđeni, neki nervozni ili uplašeni zbog upoznavanja domaćina. Meni je srce ubrzano kucalo kad smo izašli iz vlaka i vidjeli ih kako nas čekaju.
Moja domaćica zvala se Lya. Na početku nismo puno razgovarale, osim što me pitala kakav je bio put i jesam li umorna. Učitelji su nas fotografirali i zatim smo krenuli kućama svojih domaćina.
Imala sam zanimljivo i pomalo neobično iskustvo – Lya je imala dvije mame. Mislila sam da će mi to biti čudno, ali ispalo je sasvim normalno, čak i bolje nego što sam očekivala. Ono što me posebno iznenadilo jest da ondje mnogo ljudi uopće ne zna engleski, dok je kod nas to skoro obavezno znanje. Lya je nešto malo znala, ali najčešće smo se služile Google prevoditeljem. S njezinim mamama pričala sam na francuskom – koliko znam – i dobro smo se razumjele.
Lya i ja smo jako brzo „kliknule“. Nakon dva sata razgovora osjećale smo se kao da se poznajemo godinama. Upoznala me s njihovom školom i učenicima te sa svime što me očekuje.
Škola u Francuskoj – potpuno drugačiji svijet
Drugog dana ujutro, nakon doručka, krenule smo u školu. Lya živi jako blizu pa smo svakog dana išle pješice s Nelom i Lenom. Kada sam ugledala njihovu ogromnu školu, postala sam nervozna, ali i jako uzbuđena.
Lya i ja imale smo zajedno samo dva sata, a ostatak dana mene i Nelu pratili su naši referenti – učenici koji dobro znaju engleski i brinuli su da se ne izgubimo. Školski sati traju po jedan sat i nema odmora između njih. Nakon sata samo promijene učionicu, ali zato odmor za kantinu traje sat i pol.
Na satima mi je bilo dosadno jer sam jedva razumjela koju riječ, a ni učitelji nisu znali engleski pa nisu mogli ništa objasniti. No to je dio Erasmus programa – promatrati kako izgleda njihov tipičan školski dan. I učitelji i učenici često su me pitali sviđa li mi se više njihova škola ili moja, a moj iskreni odgovor bio je – njihova.
Srijedom škola radi samo do 12 sati pa su nas domaćice vodile u prekrasan trgovački centar izvan grada. Nažalost, bile smo ondje samo jedan sat jer se Leninoj mami žurilo.
Nova prijateljstva i nezaboravni trenutci
Upoznala sam jako puno ljudi jer me Lya željela upoznati sa svima. Često smo se zaustavljale kako bi me nekome predstavila. Oni s kojima sam se posebno sprijateljila dali su mi svoje brojeve i još smo u kontaktu.
U petak smo išli na planinarenje koje mi se nije posebno svidjelo jer smo se nekoliko sati penjali na planinu usred ničega dok je padao snijeg. Ali druženje s prijateljima uljepšalo je cijeli izlet. Navečer sam s Lyom, njezinim roditeljima i bakom otišla na božićni sajam u Toulon, a zatim u kineski buffet. Te sam se večeri pakirala, a sljedeće jutro oprostila se sa svojim domaćinima.
Zaključak – uspomene koje ostaju zauvijek
Sada jedva čekam da Lya dođe k meni u svibnju. Do tada u svom srcu i mislima čuvam uspomene na svoje dvije francuske avanture.
tekst: Hela Lihtar, 7. e
fotogalerija: privatni album Hele Lihtar
