Književni kutak našega lista 

 
Upoznajmo autoricu koja vjeruje da svako dijete u sebi nosi priču 

 
Na školskom smo susretu razgovarali s poznatom književnicom i voditeljicom festivala Ovca u kutiji Anom Đokić, koja nam je otkrila kako nastaju slikovnice, što je nadahnjuje i zašto vjeruje u moć dječje mašte. 

O autorici 

Naša gošća Ana Đokić poznata je književnica, dramaturginja i urednica, autorica brojnih slikovnica, drama i priča za djecu. Uz pisanje, bavi se i organizacijom kulturnih događanja te vodi festival Ovca u kutiji, koji promiče kvalitetnu književnost za djecu. Dobitnica je brojnih nagrada, a njezine su priče prevedene i izvedene u mnogim europskim zemljama. 

Kada ste počeli pisati i što vas je potaknulo da postanete književnica? 

Voljela sam pisati sastavke u osnovnoj školi i nekako sam to nastavila i u srednjoj. Prvo što sam napisala nakon srednje škole bila je jedna radiodrama za djecu – i tako je sve krenulo. Ljudi su rekli: „Gledajte kako dobro stoji!“  

Sjećate li se svoje prve napisane priče i o čemu je bila? 

Prve baš i ne, ali prva koja je postala hit bila je Nemaš pojma, Grizlijane, za lektiru u prvom razredu osnovne škole. To je priča koju sam izmislila dok sam hranila svoju kćer koja nije htjela jesti, imala je godinu dana. Izrezala bih jaje, a ona bi rekla: „Mama, jedi!“ I ja bih onda izmislila priču: „Bio jednom jedan grizljan koji je volio jaja…“ Pričom sam je pokušavala nahraniti i tako je zapravo nastala ta slikovnica. 

Jeste li kao dijete voljeli čitati knjige? 

O, da! Ja sam bila jedna od onih koji su voljeli što deblje knjige i uvijek bih bila tužna kad bih završila s čitanjem. 

Sjećate li se koje su vam bile najdraže? 

Kroz pustinju i prašumu – to sam obožavala. Heidi također. Uvijek sam bila od onih koji vole jesti dok čitaju. Recimo, kad čitam Heidi, uzmem sir i kruh, pa dok ona kod djeda jede sir i kruh, ja čitam i jedem isto to. 

Zašto se festival zove baš „Ovca u kutiji“? Ima li ta ovca neku tajnu priču? 

Da, zbog priče iz Malog princa Antoinea de Saint-Exupéryja. Mali princ traži od pilota da mu nacrta ovcu. On mu nacrta nekoliko, ali princ svaki put kaže da to nije to – da je to zmija u šeširu, da je loše nacrtano… Na kraju pilot nacrta kutiju s rupama i kaže: „Unutra je tvoja ovca.“ Princ odgovori: „Da, to je prava.“ 

Poanta je da su i slikovnice poput tih ovaca – svatko ima pravo na svoju, na vlastiti doživljaj. I u redu je da nam se neka svidi, a neka ne; to je subjektivno. 

Kako je nastala ideja za putopisne slikovnice o djeci? 

Kriv je Damir Vujnovac, putopisac, koji je putovao u Saharu i ponudio mi priču o djeci izbjeglicama u Zapadnoj Sahari. Smatrala sam da je to sjajna ideja – napraviti miks priče, fotografije i ilustracije. Tako je nastala putopisna slikovnica Djeca Sahare. Nakon toga, budući da imamo mnogo sjajnih putopisaca u Hrvatskoj, kontaktirala sam ih i zamolila da napišu svoje doživljaje o djeci različitih kultura. 

Što ste željeli poručiti tim slikovnicama? 

Željela sam potaknuti djecu u Hrvatskoj da prošire svoje vidike, da budu znatiželjna i da upoznaju djecu svijeta. Projekt ima i nadogradnju – nadam se da ćemo uspjeti organizirati online druženja – da se djeca iz Hrvatske i djeca iz, primjerice, Australije (Aboridžini, o kojima pišemo knjigu) mogu upoznati i međusobno si postavljati pitanja. 

Koje vam je mjesto bilo najzanimljivije dok ste istraživali o životu djece? 

Indija, definitivno. Ondje sam imala jedno posebno iskustvo. Obično nam kažu da, kad ideš u siromašnu zemlju, poneseš djeci bombone ili olovke i podijeliš im. Nama se jednom dogodilo da su nam djeca – ta siromašna djeca – dala bombone. Igrali smo se 15 minuta, pozdravili se, oni nas pozvali da stanemo – i donijeli su nam bombone. Ostala sam bez riječi, predivno. 

Pišete i prozu i drame. Što vam je draže – pisanje za pozornicu ili pisanje slikovnice? 

Jednako volim i jedno i drugo. Jedino što ne znam pisati jesu pjesme. 

Vaši su tekstovi objavljeni i igrani u različitim europskim zemljama. Što vam znači to međunarodno priznanje? 

Veseli me kad moj roman čitaju djeca u Makedoniji. To mi je baš fora – da lik koji sam stvorila živi u nekoj drugoj zemlji i da je djeci tamo blizak. 

Kako izgleda Vaš radni dan kad pišete? Imate li poseban ritual? 

Stalno nešto grickam i pijem dok pišem, tako da lak nije baš dugovječan na noktima. 😊 

Što vam je najteže, a što najljepše u pisanju knjiga i koliko dugo pišete jednu knjigu? 

Ovisi. Najteži je onaj bijeli ekran ili bijeli papir – i uvijek ta sumnja: hoću li uspjeti nešto napisati? Najveće je zadovoljstvo kad pročitam tekst prije nego ode u tisak – kao: „Vau, to sam ja napisala!“ A kad knjiga izađe, potpuno je zaboravim. Nisam baš neka majka, više sam maćeha svojim knjigama – kažem im: „Idi u svijet, ajde, ćao, baš me briga.“ 

Dobitnica ste više nagrada. Koja vam je najposebnija i zašto? 

Sve su mi izvrsne. Znate ono – stavite ih na policu pa vas uhvati kriza da niste ništa postigli u životu, a onda ih pogledate i kažetw: „Vau, malo sam ipak faca.“ 

Vodite radionice kreativnog pisanja. Što djecu najviše oduševljava? 

Ne samo djecu, nego i odrasle. Ono što mene oduševljava jest to da svi otkriju kako su zapravo umjetnici. Često se stvara dojam da postoje umjetnici i publika koja nema pojma o pisanju ili crtanju. A na radionicama uspijem otključati talente. Najveće je zadovoljstvo kad mi polaznici kažu: „Ovo sam ja napisao! Vau!“ To mi je hit. 

Osim što pišete, organizirate i festivale i igre. Što vas u tome najviše veseli? 

Sve! To druženje, zajedništvo, upoznavanje publike, druženje umjetnika… To mi je divno. 

Na čemu trenutačno radite? Hoće li uskoro izaći nova knjiga? 

Radim na jednoj trilogiji za odrasle. Zove se Obiteljska enciklopedija. To je ovako malo žešće štivo. 

Volite li posjećivati škole i družiti se s učenicima? 

Da, jako! Ta mi je razmjena energije predivna. 

Što poručujete djeci koja vole pisati priče? 

Da čuvaju tu ljubav i kad odrastu jer će im koristiti ako se požele profesionalno baviti pisanjem. Inspirirat će ih i njihove vlastite priče, možda ih objave u časopisima, možda i sami izdaju knjigu i postanu pisci. 

tekst i fotografija: Dunja Brkić, Hela Lihtar i Elena Večenaj, 7. e