O generacijama u našoj školi 

Kad sam ja bila mala… U moje vrijeme… 

Riječ naraštaj objašnjava se kao ‘pripadnici jednoga koljena u odnosu na zajedničkoga pretka; ljudi, životinje i predmeti koje povezuje ista dob ili vrijeme pojavljivanja (generacija učenika, književnika; nova generacija računala’. (Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2025. Pristupljeno 12.3.2025.) 

Znanstvenici William Strauss i Neil Howe razvili su generacijsku teoriju, prema kojoj se povijest može opisati u generacijskim ciklusima. Prema njoj generacije traju 20 – 22 godine, a svaka je po nečemu posebna. 

Ljudi koji su rođeni u istom vremenu razvijaju slične osobnosti, političku orijentaciju te poglede na svijet. Kada se tome dodaju svjetski događaji, poput ratova, ekonomske i političke situacije, određene će generacije zauvijek biti obilježene događajima iz tog vremena. Smatra se da trenutačno na svijetu živi sedam generacija: 

• Velika generacija (rođeni između 1901. i  1924.) 

• Tiha generacija (od 1925. do 1945.) 

• Baby boomer generacija (od 1946. do 1964.) 

• Generacija X (od 1965. do 1979.) 

• Generacija Y – Milenijalci (od 1980. do 1994.) 

• Generacija Z (od 1995. do 2012.) 

• Generacija Alfa (od 2013. do 2025.) 

U našoj školi imamo učitelje pripadnike četiriju različitih generacija, od baby boomer generacije do generacije Z. Razgovarale smo s nekima od njih i saznale što je posebno za njihovo vrijeme, što je obilježilo njihovu generaciju te ih potaknule da se prisjete djetinjstva i podijele s nama zanimljive događaje. 

Baby Boomer generacija 

Baby Boomer generacija rođena je nakon Drugoga svjetskog rata. U to vrijeme dogodio se nagli porast ekonomije. Većina ljudi mogla je od svog rada izgraditi vlastitu kuću i osigurati dovoljno hrane za veliku obitelj. Zbog toga je ova generacija dobila naziv po velikom natalitetu – baby boom (engl. eksplozija rođenja djece). 

Anka Gačić, učiteljica Tehničke kulture 

U prvi razred krenula sam sa sedam godina, u razredu je bilo pet djevojčica i jedan dječak – došljo, kako se u mom kraju govorilo za osobe koje su doselile iz drugog kraja. On je s obitelji doselio iz Bosne preko Save. Učitelj je bio drug Mata, kako se tada oslovljavalo učitelja. Zanimljivo je da smo nas četiri djevojčice rođene u svibnju, pa su za nas naše mame znale reći majske lude jer je bilo svakojakih dogodovština. U razredu nas je bilo malo pa smo bili u kombinaciji, a vrlo brzo vlasti su odlučile da idemo u Brod u školu, pri čemu mislim na Slavonski Brod, iz malog sela u grad.  

Moja škola nosila je ime po poznatom književniku Vladimiru Nazoru. Putovala sam autobusom koji se svaki drugi ili treći dan pokvario. Stoga smo morali pješačiti 12 kilometara jer nije bilo mogućnosti ne doći u školu zbog toga što, eto, autobusa nema.  

Zanimljivo je to što se taman u to vrijeme pojavio i televizor. Uglavnom je pola sela išlo gledati televiziju k mojem didi, maminom ocu. Tako se sjećam da sam 1969. gledala Polijetanje na mjesec, crno-bijeli film. Svi su začuđeno gledali kako astronauti skakuću, a kasnije sam naučila da su oni zapravo lebdjeli!  

Bilo je to vrijeme kada se primalo u pionire, a u osmom razredu u omladinu. Tjelesni smo vježbali vani, na otvorenom igralištu. Nema veze je li zima ili ljeto, djevojčice su nosile majice i kratke hlače crvene boje, a dječaci plave boje. U petom i šestom razredu bilo nas je 40 u razredu; u sedmom je došlo do osipanja, ali smo dobili sedam novih učenika ponavljača, tako da nas je ukupno bilo 35. U školi su bile različite aktivnosti. Ja sam pjevala u zboru, a Glazbeni odgoj predavao mi je Mihael Ferić, poznati tamburaš Mija. Osvojili smo prvo mjesto i išli na Državno natjecanje u Varaždinu – na prvo dulje putovanje u 7. razredu. Ono što pamtim jest atmosfera, putovanje, uzbuđenje. Jedna je učenica pjevala solo dionicu i učitelj ju je pitao: “Jel, mala, imaš li tremu?” A ona mu je, kao iz topa, odgovorila: “Ne znam jel mi mama spakovala.” A učitelj Ferić na to: “Dobro si ti, otpjevat ćeš to.”  

Moram spomenuti da je Slavonski Brod na sredini puta do Zagreba, Beograda, Sarajeva; glavno je željezničko čvorište, tako da je često tom prugom prolazio Plavi vlak – tako su zvali vlak u kojem se vozio tadašnji predsjednik Države SFRJ-a Tito. Onda smo mi svi iz škole išli pješice do željezničke, i to nekih 3 kilometara. Mašući zastavama pozdravili smo vlak i Tita. Uvijek je bila velika gužva, tako da ja baš nisam vidjela tko je bio na vratima vagona kada bi se taj vlak kratko zaustavio.  

Odrasla sam u ravnici pa su sanjkanja i spuštanja bila samo s nasipa, koji nas je čuvao od poplave rijeke Save. Ljeta sam provodila na pašnjacima čuvajući krave i svinje jer smo imali veliki pašnjak. Tu smo se najviše okupljali i igrali drugačije igre, kao što su šmijuca, širi šop, pale, kajišara, puno smo trčali, družili se, igrali se skrivača – to su bile stare igre, a moguće ih je vidjeti u Brođancima na Olimpijadi starih sportova. Krajem travnja i u svibnju, u proljeće, skupljali smo puževe po šumarcima i šikarama, prodavali ih na otkupnim mjestima da bi si skupili dinare i kupili si patike. Dinari su onda bili novčana jedinica. 

Odrasla sam u velikoj obitelji: uz tri sestre i dva brata, mamu i tatu. Najljepše su bile zime pune snijega, zaprege, velike saonice, konji s praporcima koji u siječnju voze drva iz šume. Mi smo prihvatili za velike saonice i vozili smo se iza njih po putu, točnije rečeno kotrljali smo se po snijegu jer bi kočijaš onda potjerao konje u kas. Tko se dobro održao na saonicama, nije ostao u snijegu. 

More sam prvi put vidjela u sedmom razredu u sklopu Ferijalnog saveza – riječ je o Korčuli. Ondje su išla sva djeca iz Broda u sedmom razredu, a onda sam se i prvi put vozila vlakom. Na kraju osmog razreda rekli su nam da za upis u srednju školu polažemo prijemni ispit. Došla je glasovita Šuvarova reforma koja je bila potpuno zbunjujuća. Nije bilo ovoliko informacija, računala, interneta. Uglavnom smo svi krenuli u opću srednju školu. Bilo je toliko učenika da se u mojoj školi išlo u tri smjene. Autobus je ujutro išao u 5 sati i 10 minuta, išli smo na Radnički i ondje smo zvali autobus kojim su putovali radnici u poznatu tvornicu Đuro Đaković i Drvnu industriju. Dolaskom u grad rano ujutro nismo imali izbora kuda, jedino u školu. U moje vrijeme učenik nije smio ući u hotel na kavu ili čaj ni u kafić, tek u četvrtom srednje s 18 godina. Slijedile su poduže šetnje od stanice do škole, druženja, prepričavanja događaja. 

Zabave su bile na nedjeljnim druženjima mladih: slušala se glazba na gramafonskim pločama; bile su to longplay ploče poznatih svjetskih grupa: Beatles, Led Zeppelin, Rolling Stones, Moody Blues, Jimi Hendrix, a malo kasnije ABBA te naši poznati sastavi Bijelo dugme, Korni grupa, Kićo Slabinac, Mišo Kovač, Pro arte sastav, Indexi i mnogi drugi. Mogla bih ih nabrajati do sutra. Najvažnije je u to doba bilo u popodnevnoj smjeni prošetati po Korzu (šetalištu), ondje bi se svi vidjeli; prošetati nekoliko krugova – “biti viđen i vidjeti druge”.  

U srednjoj školi imali smo i neke druge predmete, a najviše mi je u sjećanju ostala ONO I DSZ, što bi značilo Općenarodna obrana i Društvena samozaštita. Svi smo morali naučiti rastaviti pušku M48, imali smo i gađanje na streljani u Dilj brdu – to je gorje iznad Broda. Uglavnom, na tom gađanju u okviru je bilo 5 metaka, što j za mene bilo dobro jer je u mojoj meti bilo 7 pogodaka. Ne, nisam bila tako precizan strijelac, nego je netko gađao u moju metu. Mene je jako bilo strah, stavila sam čepiće u uho i opalila.  

U moje vrijeme bili su neki drugi blagdani, praznici i neradni dani, išli smo na marševe, pješačenja, obilježavajući događaje iz Drugog svjetskog rata, u čast slavnih brigada. I ne, nisu nas pitali hoćemo li mi ići ili ne. Praznik rada posebno se obilježavao jer su mladići iz šume donijeli visok hrast i nasred sela podigli to drvo, okitili djevojkama kapije (ograde). 

Srednja je škola brzo prošla, slijedio je prijemni i studij na Rijeci: Pedagoški fakultet. Onda sam prvi put imala informatiku i susrela sam se s računalom 1981. godine. Moj je profesor došao iz Londona, doktorirao i s pregršt informacija, pričao nam je kako ćemo brzo pomoću računala vidjeti osobu s kojom komuniciramo. Pritom je mislio na Skype i na moderne telefone jer su se tada u svijetu pojavili i prvi mobiteli. Mi smo se svi pogledavali, jedni drugima govorili: “Joj kako se hvali i pomalo izmišlja”.  

Međutim, ja sam počela raditi 1985., a u Osnovnu školu “Antun Nemčić Gostovinski” školske je godine 1986./1987. uvedena informatika. Računala su bila naše proizvodnje: Digitron Buje – Orao. To je prva škola u gradu Koprivnici  koja uvodi informatiku. Kolega Miroslav Palec imao je izbornu nastavu informatike na početku, a kasnije kolegica Melita Samoborec. Moram spomenuti kako je SAD, kada sam krenula u prvi razred, godine 1967., uveo računarstvo u škole. Vidi se koliko smo mi kasnili i kada je kod nas uvedena informatika. Ipak je pohvalno kako posljednjih petnaestak godina naši učenici na natjecanjima na svjetskoj razini zauzimaju zlato, srebro i broncu. Brzo smo uhvatili ritam, rekla bih da smo se strmoglavo uhvatili u koštac s promjenama. 

Bila su to neka druga vremena, opuštenija, a čini mi se da smo imali smo više vremena jedni za druge. Moj početak rada u Osnovnoj školi Andrije Palmovića Rasinja bio je zanimljiv. Ja nisam razumjela govor u ovom kraju, a većinu učeničkih razgovora nisam razumjela. Tako sam jednom krenula u Koprivnicu i pitam jednu djevojčicu: “Kada i u koje vrijeme ide autobus?” Učenica meni odgovori: ”Ve bu tatki išel!” Ništa nisam razumjela, no to bi značilo da će ubrzo doći. Nastava je bila u Dvorcu gdje je puhao vjetar, dimilo se u učionici. Ništa nisam vidjela, kiša je pljuštala, a odjednom su svi učenici krenuli prema prozorima i vikali: “Nu dešč curi!” Svi su se nešto čudili i bili nemirni, a ja nisam znala što se događa. Pitala sam ih što je sada bilo, a jedna učenica kaže: “Učiteljice, kiša jako pada, nismo ponijeli kišobrane i problem je kako kući jer je zadnji sat.”  

Važno je spomenuti da je u školi onda bio induktivni telefon, onaj što se mora podići slušalica, okrenuti nekoliko puta ručica, a na pošti se javi službenik i linijom poveže poziv- Pozvali su mene kod kuće, direktor je rekao: “Kolegice, zovu vas!” Ja dođem i ne znam se javiti jer sam dotad vidjela takav telefon samo u muzeju. Vezano uz telefon, započeo je nesretni Domovinski rat 1991. godine i bila su dežurstva cijeli dan i cijelu noć u dvorcu, ali telefon nije radio jer je poštar zatvorio poštu. Zbog toga je komunikacija bila nemoguća, ali imali smo starinski radioprijemnik i pratili vijesti. Puno je događaja, ali i promjena u ovih 39 godina rada. 

Generacija Y – Milenijalci  

Generacija Y dobila je i naziv Milenijalci jer su odraslu dob dosegli otprilike početkom novog tisućljeća. Internet i mobilni telefon poznati su im od djetinjstva.  

Mihaela Juriša, učiteljica Hrvatskoga jezika 

Sjećanja na djetinjstvo vraćaju me u vrijeme igre s lutkicama pred zgradom, osmišljavanja plesnih koreografija s prijateljicama, skupljanja puževa i bubamara u staklenke i neizbježne gumi-gumi. Bilo je tako lako biti dijete. Zabava je vrebala iza svakog ugla. Kada sam željela van na igru, došla bih do  prijateljičina stana, pokucala i pitala: “Smije li Tajana van?” Nismo se zvali telefonom i molili roditelje da nam dogovore igru.  Telefonski razgovori došli su nešto kasnije, u tinejdžerskoj dobi. Tada sam znala voditi duge razgovore s prijteljicama o nama vrlo važnim stvarima, no roditelji nisu dopustili da ti razgovori budu predugi jer telefon ipak košta. Onda smo se našle uživo i nastavile. Dogovoriti sastanak je također bilo vrlo jednostavno i kašnjenja su bila rijetka pojava. Ako ste se dogovorili u 5 kod sata (na trgu), onda ste u 5 tamo i trebali biti. Niste mogli poslati poruku da kasnite 10 minuta jer nije bilo mobitela. Često smo išli u kino i na kakao, “visili smo” kod škole ili u parku čekajući da se pojavi simpatija… U srednjoj smo školi dosta izlazili i pronalazili se pa smo proučavali/isprobavali razne vrste glazbe, stilove odijevanja i frizure. To mi je bilo najljepše i najzanimljivije razdoblje mladosti.  

Naš je žargon bio sličan današnjem – jedinica je bila kulja, kec ili kolac, razrednica raska, prijatelj frend, roditelji starci, matematika matka… Kada je netko imao puno jedinica u imeniku, reklo bi se da ima vinograd (zbog puno kolaca 😊). 

U osnovnoj sam školi isprobavala razne aktivnosti tako da su mi dani bili ispunjeni, a svaki slobodni trenutak provodila sam s prijateljicama. Voljela sam gledati filmove i serije na televiziji, no nije bilo streaming servisa kao danas pa sam redovito pratila TV program koji je tata kupovao petkom s Večernjim listom.  

Prvi mobitel dobila sam u srednjoj školi. Sjećam se pisanja poruka i igrice zmije na Nokiji 3210. 😊 Na fakultetu sam dobila prvo računalo i upoznala se s internetom. Bio mi je zanimljiv taj novi svijet, no ne toliko da bih sate provodila za računalom. I dalje su mi draži bili susreti i druženja s prijateljima. I danas sam staromodna – uvijek ću radije popiti kavu i prošetati s prijateljicom nego “visiti” na društvenim mrežama i dopisivati se do iznemoglosti. Smatram da bih vrlo lako mogla živjeti bez mobitela, interneta i silne tehnologije kojom smo okruženi. Dapače, uživala bih! 

Generacija Z (Zoomers)  

Generacija Z prva je generacija koja ne poznaje vrijeme prije interneta, a svoje živote dijele na raznim aplikacijama i brzom komunikacijom sa svojim prijateljima. Većina su njih djeca generacije X.  

Dejana Zrinski, učiteljica Informatike 

Generacija ’98 je, po mom mišljenju, specifična jer se nalazi na prijelazu između milenijalaca i generacije Z, što znači da smo usvojili karakteristike obaju svijeta. Odrasli smo u vrijeme u kojem smo se vani družili s prijateljima i smišljali svoje igre, bez stalne dostupnosti interneta, no istovremeno smo se brzo prilagodili modernim tehnologijama i društvenim promjenama.  

U razdoblju od 1. do 4. razreda osnovne škole najčešće smo komunicirali uživo (u školi, na dječjem igralištu), dok smo kućni telefon rijetko koristili za pozivanje prijatelja na igru. Krajem 4. razreda neki su od nas dobili svoje prve mobilne uređaje koji su u to vrijeme mogli slati samo SMS poruke, upućivati i primati pozive. Nismo baš često nekoga zvali ili slali poruke jer su se pozivi i poruke naplaćivali, npr. jedna SMS poruka koja je mogla sadržavati do 160 znakova naplaćivala se oko 0,50 – 1,00 kn. Od 5. razreda aktualan je bio MSN Messenger za dopisivanje s prijateljima i slanje različitih emotikona. Ako se dobro sjećam, krajem 7. razreda izradila sam svoj Facebook profil koji je onda bio izrazito popularan među mladima, ali i odraslima. Uglavnom smo igrali igrice i počeli razmjenjivati poruke, ali i dalje smo se najčešće sve dogovarali uživo u školi ili nakon nastave. U razdoblju srednje škole počeli smo se koristiti pametnim telefonima s mnogo funkcija koje danas uzimamo zdravo za gotovo. Puno smo se više dopisivali na Facebooku, WhatsAppu i Viberu, a vrlo brzo nakon toga sve nas se više koristilo Instagramom i Snapchatom . Od svih navedenih, dan danas najviše se koristim Instagramom, kao i moji prijatelji.  

Naša su se druženja s godinama mijenjala. U početku, u osnovnoj školi, najviše smo se zabavljali na dječjem igralištu igrajući igre poput lovice, skrivača ili ljuljajući se. S vremenom, kako smo odrastali, naši su interesi prelazili na računalne igre koje tada nisu bile na mreži kao danas. Kasnije, u srednjoj školi, sve smo se više povezivali na mreži, otkrivajući igre poput World of Warcraft, a druženja na društvenim mrežama postala su svakodnevica.  

Mislim da je velik dio moje generacije ovisan o digitalnim uređajima jer smo uz njih odrasli i stvorili naviku njihove uporabe. Ne mogu zamisliti život bez digitalnih uređaja, i to prvenstveno zbog razmjene poruka koje nam omogućuju stalnu povezanost s obitelji, prijateljima i kolegama, bez obzira na udaljenost. Također, digitalni uređaji omogućuju brz pristup informacijama, poslu, online kupovini, zabavi, financijama, navigaciji i mnogim drugim stvarima. 

Svoje slobodno vrijeme u osnovnoj školi provodili smo kombinirajući starije i novije oblike zabave. Često smo boravili vani igrajući igre (gumi-gumi, graničar, skrivača, lovice), vozili se biciklima i imali svoja tajna skrovišta. Kad je vani bilo loše vrijeme, igrali smo društvenu igru Monopoly. Sjećam se da mi je mama svaki mjesec kupovala teen časopis “OK!” jer sam voljela čitati o najnovijim trendovima, modnim kombinacijama i pričama o poznatim osobama, a svaki je broj imao postere koje sam obavezno odvajala i lijepila po zidovima svoje sobe, stvarajući kutak s omiljenim idolima. Kasnije, od 5. razreda pa nadalje, više smo vremena počeli provoditi na računalu igrajući PC igre – The Sims, World of Warcraft, RollerCoaster Tycoon i druge.  

Krajem osnovne škole (7. i 8. razred) počeli smo se koristiti žargonima poput „YOLO“ – „You Only Live Once“, koji je označavao riskantne i spontane odluke. S korištenjem pametnih telefona, koji su počeli imati prednje kamere, sve češće koristili smo se riječju „Selfie“. Također, koristili smo izraze poput „RIP“ kad bi netko loše napisao ispit, „Noob“ za onog koji nije znao igrati neku igricu, a oni koji su bili popularni u školi koristili su se izrazom „Swag“ kad bi napravili nešto samopouzdano ili ispali cool. 

Generacija Alfa 

U našoj školi većina je petaša, šestaša, čak i nekih sedmaša, pripadnika Alfa generacije. Osobe rođene od 1995. do 2012. godine pripadaju generaciji Z, a svi rođeni od 2013. do 2025. godine pripadaju generaciji Alfa. Inače se ne razlikuju od drugih, ali na internetu prevladavaju razne riječi i osobine te različiti modni trendovi koji označuju svaku generaciju. Većina tih učenika prati trendove i koristi se posebnim rječnikom, a donosimo i riječi koje su vam možda bile nepoznate, a vaši se prijatelji njima koriste. 

Rječnik današnjih tinejdžera (generacije Alfa) 

Skibidi bomboclat – zločesti čovjek 

Get out! – Izađi van! 

Skibidi toilet – zla wc školjka (izraz s internetske serije) 

Chill guy – smiren čovjek 

Low taper fade – vrsta frizure 

Fein-fein – popularna pjesma 

Rizz – zavođenje 

Sigma boy – cool dječak  

For real – za stvarno  

Seenati – Ne odgovaraš, ali si vidio  

Prime – najbolji trenutak 

Iconic – jako, jako dobro 

OMG – O, moj Bože 

Hell nah! – Niti u paklu! 

Mewing – imati oštru čeljust  

Hawk tuah – pljuneš 

Deliverati – ignorirati 

Baš top – predobro 

Fejk – lažno 

Fleksati se – praviti se važan u nekim stvarima  

Cap – laž 

Bet – hajde, može 

Za vatre – za snapchat 

Delulu – zamišljeno 

Hela Lihtar, Dunja Rebić, Elena Večenaj