Četiri desetljeća posvećenosti obrazovanju 

Tehnička kultura nije samo školski predmet nego dio svakodnevice 

Učiteljica Anka Gačić koja je generacijama približavala svijet tehnike prisjeća se svojega djetinjstva, školovanja i dugogodišnjeg rada s učenicima 

Tehnička kultura – prisutna u svakom dijelu života 

„Tehnička kultura nije novi predmet koji nam dodaju u petom razredu, nego nešto što je stalno prisutno u našim životima.“ 

Tako sam svojim učenicima predstavljala nastavni predmet koji mnogi u početku doživljavaju kao nešto nepoznato. Obično bih ih pitala: „Može li se netko sjetiti kada je samostalno upalio svjetlo, televizor ili otvorio vrata?“  

Odgovori su se nizali – svi su željeli podijeliti svoja sjećanja iz ranog djetinjstva: „Kad sam imao dvije godine“, „Kad sam dosegnula prekidač“… Tada bismo zajedno zaključili da su tehničke tvorevine prisutne u našem životu od rođenja. Novost nije u tome da ih prepoznamo, nego da naučimo kako ih pravilno koristiti – štedjeti energiju, zaštititi okoliš i izbjeći ozljede. 

U tom trenutku na njihovim sam licima uvijek vidjela olakšanje: nestao je strah od nepoznatog. 

Korijeni iz slavonske Posavine 

Rođena sam 1960. godine u malenom selu Klakar, nedaleko od Slavonskog Broda. Iako u rodnom listu piše da sam rođena u Slavonskom Brodu, zapravo sam rođena na putu – tada nije bilo asfalta ni automobila, već se vozilo zaprežnim kolima. Majka mi je znala reći: „Uvik si na putu, nisi doma, cili život putješ.“ 

Odrastala sam u ikavskom govoru, kakav se i danas čuje u mojem rodnom kraju. 

U djetinjstvu nije bilo televizora, telefona ni računala. Igrali smo starinske igre koje se danas mogu vidjeti tek na Olimpijadi starih sportova u Brođancima. Igračke su bile od drva, gline i blata. 

Bilo nas je šestero djece: trojica braće i četiri sestre. U kući je uvijek bilo veselo. Električnu energiju u selo su doveli kad sam imala četiri godine, pa su moj brat Mato i sestra Veronika učili pisati uz petrolejku. 

Ljeta smo provodili čuvajući krave i svinje na pašnjacima. Tako bismo zaradili nešto dinara, a tim novcem kupovali najnužnije stvari za školu: cipele, bilježnice i knjige. U školi nas je bilo 43 u razredu, a ja sam se već u petom razredu uključila u pjevački zbor, kasnije i u atletiku. 

Od Slavonije do Podravine 

U srednjoj školi dogodila se velika reforma, pa smo prve dvije godine svi učili iste predmete. Nakon toga odlučila sam upisati Pedagoški fakultet u Rijeci, smjer politehnika. 
Nakon završetka studija javila sam se na natječaj u Rasinju, gdje sam počela raditi u starom dvorcu – tadašnjoj školi. U tom nas je prostoru zatekao i Domovinski rat 1991. godine. Sjećam se uzbuna, skloništa i prvih prognanika – učenika iz moje Slavonije. 

Godine 1993. prešla sam u Osnovnu školu „Antun Nemčić Gostovinski“ u Koprivnici, na poziv svojeg mentora, učitelja Tehničke kulture Miroslava Paleca. U to vrijeme imali smo tri sata tjedno, puno praktičnih radova – piljenje, brušenje, bušenje. Programi su se kasnije često mijenjali, a broj sati se smanjivao. 

Četrdeset godina među učenicima 

U školi sam radila gotovo četrdeset godina. Velik broj učenika obilježio je moj život. Dok sam njih poučavala, i ja sam mnogo naučila. Njihov uspjeh i napredak davali su mi snagu i potvrdu da moj rad ima smisla. 

Naša škola bila je poznata po uspjesima na natjecanjima, osobito u prometu i tehničkoj kulturi. Učenici su polagali ispite za vožnju bicikla, a njihovi rezultati ponosno su predstavljali našu školu i naš grad. 

Poruka za kraj 

Nikada ne odustajte. Radite ustrajno i marljivo – trud se uvijek isplati. 
Ne oslanjajte se na tuđa postignuća i ne prisvajajte tuđe zasluge. 

Neka vas uvijek vodi misao: „Bože pomozi: ja to mogu, ja to hoću, ja to znam – i ne odustajem!“ 

Anka Gačić, učiteljica tehničke kulture

tekst: Elena Večenaj, Dunja Brkić 7.e

fotografije: Privatna zbirka učiteljice Anke Gačić