ZIMSKA PANJEVČICA, BARŠUNASTA PANJEVČICA (Flammulina velutipes)

Zimska panjevčica raste u manjim ili većim grmićima na raznom bjelogoričnom drveću, njihovim deblima, panjevima i slično. Može se pojaviti i na još živim bolesnim stablima. Možda je najčešća na vrbama, ali pojavljuje se i na topolama, lipama, bagremima, orasima, bukvama, johama, brijestovima, grabovima, zapravo gotovo da i nema listopadnog drveta koje ne može naseliti. Može rasti i na crnogorici (smreke). Raste u zimskom dijelu godine, od mjeseca studenog do ožujka.

Najsličnija je gljivama iz roda Rhodocollybia i Gymnopus, ali niti jedna iz tog roda nema takvu plamenonarančastu boju klobuka ni tako jako baršunast (pustenast) stručak.

Flammulina ononidis je puno manja i raste na mrtvom korijenju biljke zečji trn (Ononis spinosa). Flammulina fennae raste ljeti i u jesen i ima svjetlije obojeno plodište te manje baršunast stručak. Dobra je jestiva gljiva, tim bolja što u doba kada ona raste nema drugih jestivih gljiva. Jede se samo klobuk jer je stručak prežilav. Preporuča se skinuti elastična kožica sa klobuka. Pogodna za juhe i umake, dobra je i pirjana. Može se posušiti i samljeti u prah. Također i duboko zamrznuti prethodno blanširana. Zimska panjevčica posjeduje značajna ljekovita svojstva. Istraživanjima je utvrđeno njezino hipoglikemijsko, trombolitičko, antikolesterinemično (eritadenin) i antitumorno djelovanje (bjelančevina flamulin), a njezin etanolski ekstrakt ima značajni antialergijski učinak.

Može se pronaći od druge polovice jeseni do početka proljeća (period listopad – travanj). Nalazio sam ih već sredinom listopada, a najkasnije početkom travnja.

Na Dalekom istoku (Kina, Japan) zimsku panjevčicu nazivaju “enokitake“. Tamo je vrlo popularna jestiva gljiva te se puno i uspješno uzgaja.

Tekst i fotografije: Danijel Balaško, učitelj