Povodom Svjetskog dana učitelja svake godine gradonačelnik grada Koprivnice Mišel Jakšić nagrađuje najbolje prosvjetne djelatnike grada. U školskoj godini 2023./2024. nagradio je Borisa Tonca, učitelja fizike i informatike. U sedam godina rada u našoj školi, ostvario je s učenicima iznimne uspjehe na natjecanjima iz fizike, informatike, robotike, astronomije. Kontinuirano se educira, uči o novim tehnologijama, rado surađuje s kolegama na projektima, a sve kako bi učenici dobili najbolje moguće obrazovanje.
Rođen sam u Virovitici, a svoje djetinjstvo sam proveo u Četekovcu u malom selu podno Papuka. Odrastao sam s bratom i sestrom, a s nama su živjeli roditelji te baka i djed. Malo je to selo, ali sam imao puno rodbine u selu. U tom vremenu bez mobitela, glavna igra nam je bila nogomet, a voljeli smo se i voziti biciklima po selu ili do rijeke Voćinke. Živio sam bezbrižno djetinjstvo zahvaljujući svojim roditeljima, a kao dijete nisam znao što ću jednog dana raditi ili što ću biti. Htio sam biti kao moj tata, policajac.
Školovanje
Osnovnu školu upisao sam u Mikleušu. U prvom razredu moja razrednica je bila učiteljica Marija, a vrlo brzo u drugom razredu sam krenuo u Područnu školu u mom selu gdje mi je razrednica bila učiteljica Milka, a u trećem i četvrtom razredu učitelj Stjepan. U prvom razredu nas je bilo dvadesetak. Iz tog se razdoblja sjećam jednog sata matematike gdje smo trebali brojati dokle znamo. Ja sam jedni nabrojao više od dvadeset i brojao sam do 87. Kad su me kod kuće pitali zašto do 87, rekao sam im da mi se dalje nije dalo brojati. U nižim razredima sam volio matematiku i to je prepoznao učitelj Stjepan koji je učenicima koji su sve točno riješili znao dati ocjenu 5 preko cijelog lista papira u bilježnici.
U petom razredu krenuli smo putovati autobusom u školu u Mikleuš. Vozač nas je sve znao po imenu i gdje stanujemo pa kad smo nekad kasnili ili zaboravili da moramo na autobus jer smo igrali nogomet oko škole, on je znao izaći iz autobusa i zvati nas da idemo kući. Razrednica mi je bila učiteljica Marica koja je predavala hrvatski jezik. Matematika je i dalje bio predmet koji sam volio i sve sam naučio još u školi, a učitelj iz matematike me odmah pozvao na dodatnu jer sam inicijalni ispit riješio 100%. Sjedio sam u prvoj klupi s prijateljem Dinom s kojim sam sjedio sve četiri godine svog kasnijeg osnovnoškolskog školovanja. Prvo natjecanje bilo je iz matematike, a uskoro su se zaredala i natjecanja iz kemije, biologije i fizike. Htio sam u 8. razredu ići na natjecanje iz hrvatskog jezika, ali nisam mogao jer sam u to vrijeme dobio vodene kozice. Često smo išli na školske izlete. Tako smo jedne godine išli na izlet u tvornicu čokolade Zvečevo i na kupanje u Veliku, pa druge u Osijek, treće u Đakovo, Našice, Bizovac, a na maturalac u Crikvenicu. U sedmom sam razredu prvi put bio na moru. Na kraju osmog razreda učiteljica iz kemije me pozvala da sa društvom Crvenog križa grada Slatine idem na more na Vis na deset dana. Noćno putovanje vlakom. Gledali smo kako iskre lete iz dizelske lokomotive, nismo spavali cijelu noć, a prozori su se tada još mogli otvoriti. Klime nije bilo. Prva vožnja trajektom i posjet Visu, Modroj špilji na otoku Biševu, plivanje, kupanje. Tada smo brinuli jedni o drugima i uživali smo biti djeca. Kako sam sve razrede osnovne škole prošao s uspjehom odličan, trebao sam odabrati neku srednju školu. Uopće nisam znao ni što ni kako dok mi moj župnik Branko nije rekao kako bih mogao ići u gimnaziju u Zagreb.
Nakon razgovora s roditeljima, odlučio sam se upisati u Međubiskupijsko dječačko sjemenište u Zagrebu i krenuo sam u Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju. Moja razrednica Iva bila je učiteljica latinskog jezika. Latinski mi je bio zanimljiv i volio sam ga učiti. Uz latinski sam dobio i grčki koji mi je bio puno teži. Uz sve profesore me vežu lijepa sjećanja, kako u osnovnoj tako i u srednjoj školi, ali tek sad vidim kako su profesori iz srednje škole imali jako veliki utjecaj u izgradnji mene kao osobe. Moj odgojitelj u sjemeništu je bio svećenik Ivan koji se o nama brinuo te nam bio i mama i tata kad je trebalo. Imao sam dražih i malo manje dražih profesora, dražih i malo manje dražih predmeta u školi, ali sve profesore sam iznimno poštovao i volio sam surađivati s njima.
Nakon što sam maturirao, nisam imao pojma što odabrati, što raditi cijeli život. Znao sam da na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu učenici koji su imali ocjenu odličan iz matematike i fizike u srednjoj školi imaju izravan upis te sam odabrao smjer za profesora fizike. Drugi izbor mi je bio Filozofski fakultet u Zagrebu gdje sam odabrao latinski i hrvatski jezik te sam pristupio prijemnom ispitu i ostvario mogućnost upisa. Očito su učitelj iz fizike Nikola i razrednica Iva imali utjecaja na ovu moju odluku.
Fakultet
Izabrao sam PMF jer sam imao izravan upis i nisam morao plaćati školarinu. Vrlo brzo nakon upisa počeo sam kao student raditi u McDonaldsu. Tako da sam tijekom cijelog studija radio i studirao. Nije bilo lako, pogotovo što sam nakon druge godine u Zagrebu prešao na Odjel za fiziku u Osijek. U Osijeku sam bio bliže kući i bilo mi je puno jeftinije studirati. Radio sam i zarađivao, stipendiju nisam primao, a roditelji su mi pomagali koliko su mogli. U obitelji je jedino tata radio i to kao policajac, brat je išao u srednju školu, a sestra u osnovnu, majka je bila kod kuće i brinula o nama. Tako da mi je jedina opcija bila raditi i zaraditi koliko mogu da roditeljima malo olakšam. Na fakultetu sam bio okružen kolegama koji su me brzo prihvatili i međusobno smo si pomagali. Zajedno smo rješavali zadaće i zajedno smo učili u kafiću preko puta fakulteta. Anja, Suzana, Tomislav, Željka i Iva su mi ostali kolege i prijatelji do današnjih dana, a Tomislav i ja smo vjenčani kumovi.
Aron, Stipa, Toni, Leon, Marina, Katarina, Željko, Veronika, Milica su mi bili kolege u McDonaldsu te su i sami bili studenti na drugim fakultetima. Dijelili smo iste probleme i zajedno smo se tješili i poticali da idemo naprijed i završimo to što smo upisali. U McDonaldsu sam upoznao djevojku koja mi je sada suprugu.
Prvi posao
Napokon diploma. Završio sam fakultet i postao učitelj fizike i informatike. Prva prilika za posao se ukazala u rujnu 2015. godine u Osnovnoj školi Voćin. Bio sam zamjena za učiteljicu na porodiljnom i bio sam učitelj fizike i kemije. Na kraju nastavne godine učiteljica se vratila i ja sam tražio novi posao. Pretražujući burzu rada vidio sam da osnovna škola u Martijancu traži učitelja fizike. Prijavio sam se i ravnateljica me pozvala na razgovor te mi je pružila priliku koju neki kolege dugo čekaju. Dobio sam posao na neodređeno i imao sam 8 sati nastave. Vrlo brzo sam položio stručni ispit i tražio školu gdje ću popuniti satnicu. Sasvim slučajno sam vidio da Osnovna škola „Antun Nemčić Gostovinski“ traži učitelja fizike. Prijavio sam se i evo već osma godina podučavanja teče u toj školi.
Samo učitelj?
Danas radim kao učitelj fizike i informatike. Vodim izvannastavne aktivnosti robotiku i astronomiju u našoj školi. Moji učenici sudjeluju na školskim, županijskim i državnim natjecanjima i ostvaruju odlične uspjehe, a dva puta smo sudjelovali i na Europskom natjecanju iz robotike. U školi sam zadužen za provođenje nacionalnih ispita u 4. i 8. razredu. Član sam Erasmus tima, tima za kurikulum i voditelj sam Školskog stručnog vijeća informatike. Voditelj sam sekcije Robotika u Zajednici tehničke kulture Grada Koprivnice, radim kao predavač iz fizike u Centru izvrsnosti Koprivničko-križevačke županije, a Nacionalni centar za vanjsko vrednovanje me angažirao kao ocjenjivača nacionalnih ispita i ocjenjivača ispitivanja informatičke pismenosti djece te ponekad radim radionice iz robotike za djecu u Gradskoj knjižnici i čitaonici „Fran Galović“. Uz to s učenicima sudjelujem u obilježavanju dana Grada Koprivnice i u Gimnaziji na obilježavanju Dana za znanost. Član sam Astronomskog društva u Koprivnici, udruge Docendo discimus iz Gole i Hrvatskog društva za robotiku iz Zagreba.
Raditi s učenicima meni je izazov u kojem uživam. Iz godine u godinu smišljam načine kako ih pridobiti na svoju stranu da počnu učiti i raditi. Sve informacije imaju udaljene na dva klika na mobitelu ili računalu pa ih je teško zainteresirati i privoljeti da ulažu trud u radu jer će im se to isplatiti kasnije. Cijenim to kad učenik na nastavi radi, trudi se i pokušava naučiti. Vjerojatno fizika neće biti njihov prvi izbor za daljnje školovanje, ali će naučiti kako raditi i kako riješiti neki problem. Pokušavam sebi svakodnevno osvijestiti kako je osnovna škola odgojno-obrazovna institucija. Odgoj je na prvom mjestu pa bez obzira na sve obiteljske situacije iz kojih dolaze, trudim se kroz podučavanje o fizici odgoj staviti u fokus. Posebno mi je drago kad nas posjete iz srednje škole, pozdrave nas, prošetaju svojom osnovnom školom i kažu da su sretni i zadovoljni i da im ide jako dobro u srednjoj školi.
Slobodno vrijeme
Da, imam nešto i slobodnog vremena za sebe i za svoju obitelj pa se trudim da to vrijeme bude kvalitetno provedeno. Imam dvoje prekrasne djece, malog Nemčića i leptiricu u vrtiću. Volim s njima ići na aktivnosti koje se organiziraju u gradu, vozimo se biciklima, imamo dvorište pa smo svakodnevno vani, putujemo i istražujemo prirodne ljepote naše županije i Hrvatske, a trudimo se da svako putovanje bude i djelomično edukativno. Često volim otići šetati gradom, a idem i na nogomet tri puta tjedno u dvoranu u večernjim satima. Jedan dan u tjednu idem na društvene plesove u SPK Ritam gdje učimo plesati discofox, kizombu, bachatu, salsu, engleski i bečki valcer. Preko zime volim pogledati film ili pročitati neku knjigu, a trenutno čitam knjige koje mi sin ima za lektiru. Repetitio mater studiorum est. Jedan od najdražih filmova koje uvijek mogu gledati je film Roberta Benignija iz 1997. Život je lijep (La vita è bella), a najdraža knjiga u mladosti mi je bila Knjiga o džungli Rudyarda Kiplinga i priča Rikki-Tikki-Tavi.
Za kraj
Budite svoji. Volite sebe i svoju obitelj, poštujte svoje prijatelje, divite se prirodi. Okružite se prijateljima koji potiču vaš razvoj i vesele se vašim uspjesima. Takav prijatelj budite i vi drugima. U školi imam kolektiv koji je upravo takav, stoga niti jedan posao nije težak. Školske obveze će brzo proći i krenut ćete dalje u život, zato se sjetite poslovice: „Od kolijevke pa do groba najljepše je đačko (školsko) doba“. Ja sam sretan jer sam još u školi.
