Zauvijek ostanite djeca u duši i radite ono što volite! 

Ludens teatar – kazalište koje se igra 

Povodom Svjetskog dana kazališta, koji se svake godine obilježava 27. ožujka, odlučila sam razgovarati s Mihovilom Maločom, jednim od voditelja profesionalnoga kazališta Ludens teatar u Koprivnici. Ludens teatar osnovan je 2006. kao prvo profesionalno kazalište u Koprivnici, a djeluje u prostoru Doma mladih. Kako je dramski studio nastao, koja je uloga glumaca, kako je raditi s djecom i ono najvažnije – zašto je igra važna za stvaranje i glumu – više o tome pročitajte u nastavku. 

Kad je Dramski studio nastao? 

U želji da se što više saživi s gradom u kojem djeluje i da mladima pruži prostor igre i stvaranja, Ludens teatar je, osim profesionalne produkcije, osnovao i dramski studio. Od jeseni 2009. djeluje dramski studio za srednjoškolce, a od jeseni 2010. i za ostale uzraste. Upisati se mogu svi od 7 do 107 godina starosti, a aktualni su voditelji Karlo Kučanda i Mihovil Maloča. 
 

Od koga ste učili glumiti? 

Od svih! Još kao klinac volio sam imitirati likove iz crtića, serija i filmova, pokušavao oponašati njihove glasove, način govora, ekspresiju, pokret i slično. Kad sam pjevao pjesme, jednako tako trudio sam se pjevati čim sličnije originalnom izvođaču. Također mi je bilo zanimljivo oponašati zvukove životinja i otkrivati neobične zvukove koje mogu proizvesti. Sve je to bila igra, zabava i veselje. Sasvim slučajno počeo sam glumiti u nekim blagdanskim predstavama na tečaju engleskog jezika u Hello ELC-u. Ljudi su otkrili moj potencijal i govorili mi da bih trebao postati glumac, no to je meni zvučalo kao pretjerivanje i smatrao sam da ne radim ništa posebno; kao da je to nešto što svi mogu jer to je samo igra. S godinama se ispostavilo da uistinu imam talent i da mi sve dolazi vrlo prirodno i logično pa sam počeo tome posvećivati više značaja; i rodila se istinska želja da jednog dana postanem profesionalni glumac (što još uvijek nisam). 

Kako ste došli do ideje da vodite dramske grupe? 

Svojevremeno sam htio upisati studij glume na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu, ali igrom slučaja završio sam na Ekonomskom fakultetu, što se ispostavio da je bila kriva odluka. S godinama mi je gluma sve više nedostajala jer sam je zapostavio. Odlučio sam je dalje razvijati, ako ne u akademiji, onda barem u dramskom studiju. Godine 2013. pridružio sam se Dramskom studiju Ludens teatra, ali jedina grupa koja je postojala bila je osnovnoškolskog uzrasta. No ni to mi nije bilo toliko bitno, potreba za glumom i napretkom bila je bitnija. Vrlo brzo postalo je očito da s tim uzrastom neću napredovati jer je logično da je materijal i pristup bio prilagođen njima te da više sudjelujem kao drugi voditelj nego kao polaznik. Od tadašnje voditeljice Martine Trešćec Godek konkretno sam naučio hrpu dramskih vježbi, odnosno kako ih provoditi, otprije sam imao iskustva u radu s djecom, odradio nekoliko dramskih radionica za voditelje te ponudio Ludensu da bih, umjesto polaznika, mogao biti voditelj. Odradio sam mentorstvo pod drugom tadašnjom voditeljicom Dijanom Matešom i od 2016. postao dio Ludens teatar ekipe. 

Je li vam teško raditi s djecom? 

Iako mi već neko vrijeme nedostaje rad na nekom ozbiljnijem, odraslijem materijalu, moram priznati da mi je rad s odraslima bio daleko teži nego s djecom. Odrasli ljudi imaju čvrsto formirane ličnosti, jake stavove i uvjerenja te nisu toliko fleksibilni i spremni prilagodbi i promjeni. Djeca još otkrivaju svijet, upoznaju sebe, uče o svemu i traže gdje u sve to oni upadaju. Imaju i više poštovanja prema starijima dok su s odraslima te granice mutnije, a ponekad kao voditelj budeš i dosta mlađi od nekih polaznika odrasle skupine. S obzirom na to da gluma jest igra, djecu više veseli i prirodnije im dolazi. Više su spremna napraviti nešto sasvim ludo i neobično te nisu toliko opterećena da će izgledati blesavo ili smiješno. Što su ljudi stariji to više ta neka neugodnost i sram dolaze do izražaja pa rad postaje teži. 

Zašto volite svoj posao? 

Gluma je velik dio mene. Nešto što me u samoj srži veseli i ispunjava i nešto što želim podijeliti s drugima, bilo vlastitom glumom ili prenošenjem tog znanja na druge. Kao što sam već spomenuo, gluma jest igra, a ja sam još uvijek onaj isti zaigrani dječak koji se teško uklapa u način na koji svijet funkcionira jer sve se manje prostora daje ovakvoj vrsti rada, a sve više nekoj birokratskoj mašini. 

U koliko ste predstava glumili? 

Najiskrenije, nemam pojma. S obzirom na to da sam krenuo s glumom prije nekih 30 godina, uglavnom u vrlo malim predstavama kojih je znalo biti i više godišnje, zaboravio sam da su se neke i dogodile. Tu i tamo netko podijeli staru fotografiju na kojoj se prepoznam i ne mogu ni shvatiti o kojoj je predstavi riječ niti se sjetiti da sam u njoj glumio. 

Što polaznici nauče u dramskom studiju? 

Generalno ljudi misle da se na tzv. dramskoj uči samo gluma, no tu se krije daleko više! Pogotovo u radu s djecom koja nemaju toliko životnog iskustva i sama nisu prošla mnoge životne situacije i scenarije, nisu nikada osjetila neka emocionalna stanja. Pa kako da onda odglume nešto o čemu ništa ne znaju? Kako bismo uopće došli do učenja glume, prvo moramo upoznati svijet oko sebe. Učimo promatrati, osluškivati, imitirati, osjetiti, prepoznati… Moramo upoznati sebe. Istražiti svoje tijelo pokretom, mogućnostima i ograničenjima te istražiti svoju unutrašnjost, svoj karakter, svoje osjećaje, svoje strahove, svoj potencijal… 
Mnogo razgovaramo, upoznajemo se međusobno, zbližavamo, gradimo odnos na povjerenju i stvaramo mjesto sigurnosti i prijateljstva. Promičemo zajedništvo, prepoznajemo jednakost i slavimo različitost. Radimo na koncentraciji, pokretu, ekspresiji, izgovoru, logici, snalaženju, jasnoći, strpljenju, kontroli uma i tijela, mašti i kreativnosti, izražaju… 

Koja vam je bila najdraža uloga do sada? 

Mislim da ovo ima izravno veze s činjenicom da je to uloga iz meni najdraže predstave u kojoj sam ikad igrao, mjuzikla Hair (Kosa). Igrao sam protagonista Claudea Hoopera Bukowskog, mladića koji s farme iz Oklahome odlazi u New York, upoznaje grupu hipijevaca, ali i ljepšu stranu života, zaljubljuje se, ali mora otići u vojsku. Dogodi se rat, dogodi se tragedija. Produkcija s Hello ekipom bila je duga i teška, ali imali smo predivne plesne koreografije, fantastičnu glazbu i odlične pjevače. Publika je bila toliko dirnuta izvedbom da smo svi kolektivno plakali i dvorana je zračila toplinom i ljubavlju. 

Na koje sve načine mislite da je gluma važna? 

Na sve načine spomenute u odgovoru na pitanje što polaznici uče. Više je to od samo stajanja na pozornici i izgovaranja teksta. Da bismo vjerno prikazali neki lik, potrebno je poznavati čitavu povijest lika, zašto funkcionira na određen način, koja su njegova uvjerenja i životna načela, kako bi reagirao u nekoj situaciji… Stavljamo se u tuđu kožu. Na taj isti način i izvan kazališta možemo bolje razumjeti ljude oko sebe, suosjećati, prikladno se ponašati i napredovati kao društvo. A ne možeš ni postati netko drugi ako prvo ne poznaješ sebe. Sve je to jedno veliko istraživanje. Kazalište i gluma općenito su nam također potrebni kao način izražavanja, kao medij slobode govora, kao kritika društva, a za to nam je potrebna i publika jer inače bacamo riječi u vjetar. Važno je da ljudi svake dobi, svih staleža i pozadina dolaze u kazalište jer to nije samo za tamo neku fancy ekipu.  

Imate li neku poruku za nas? 

Igrajte se, glupirajte se, smijte se i plačite, pjevajte, plešite, razgovarajte i dijelite, pomognite i strancu ne zbog lajka već zato što želite i možete, zauvijek ostanite djeca u duši i radite ono što volite! 

Tekst: Hela Lihtar

Fotografije: Privatna zbirka Ludens teatar