Rat – bitka bez pobjednika
Petar Krelja snimio je dokumentarni film o prognanicima koji bježe iz Slavonije i Posavine pred nevoljama rata. Novi život započinju na sporednom kolosijeku željezničke postaje Klanjec u vagonima preoblikovanima u privremene domove. Želja redatelja bila je prikazati sudbine prognanika za vrijeme Domovinskog rata 1992. godine.
Pouka koju bismo svi trebali iznijeti iz filma je ta da u ratu najviše stradavaju mali, nevini i nemoćni ljudi. Najpotresnije prikazana sudbina u filmu je ona bakice koja od tuge ne može govoriti već samo bespomoćno gleda kroz prozor. Sjedi za stolom nasuprot svojoj kćeri. Ne govori ništa. Ne može. Toliko je tužna da danima ni s kime ne razgovara. Samo sjedi i živi u iluziji da je i dalje kod kuće. Jednostavno ne može prihvatiti da je sve ono za što se cijeli život trudila i radila nestalo u djeliću sekunde. Neki ljudi bili su prava suprotnost ovoj bakici. Oni su pozitivan stav željeli zadržati uspomenama koje su uspjeli ponijeti od kuće. Jedna žena ponijela je crno-bijele fotografije, vjenčanicu i VHS snimku vjenčanja. Mnogi ljudi uspjeli su spasiti njima važne predmete. Jedna gospođa sa sobom je ponijela sat – poklon njezine kćeri koji je kupila od svoje prve plaće. Posebno zanimljiv predmet koji je jedna žena imala sa sobom je bio stolnjak. Dio miraza. Ona ima dvije kćeri. Jedna se udala i dobila svoj miraz dok druga nije. Žena je cijeli svoj život od rođenja kćeri pripremala taj poklon. Sad najviše tuguje za time što obje neće moći dobiti jednako. Mnogi ljudi su pri napuštanju svojih domova sa sobom uzeli svoje ljubimce. Jedna žena uzela je svoju žutu mačku dok je gospodin ponio svog najboljeg prijatelja – kanarinca. Kako on kaže ,,Zajedno smo iz kuće izbjegli, zajedno se kući moramo vratiti!“. U filmu se može vidjeti razlika u načinu razmišljanja različitih dobnih skupina. To me potaklo na razmišljanje što bih ja uzela kada bi mi netko rekao da moram uzeti samo ono najosnovnije i zauvijek izaći iz kuće. Djeca su uzimala igračke, stariji su ponijeli uspomene. No, što bih ja ponijela? Krenula sam nabrajati samo stvari važne za preživljavanje poput hrane, vode, prve pomoći. U tome se vidi kako je starijim ljudima više stalo do uspomena jer se one ne mogu ponovno stvoriti. Jednom kad ih izgubiš, ne možeš ih više vratiti. Ne možeš ponovo snimiti fotografiju, recimo, svog trećeg rođendana. Ipak, svatko uzima ono što smatra najpotrebnijim i najkorisnijim za sebe. Zajednička stvar svim ljudima u tim teškim trenutcima bila je upravo vjera. Kao crkva poslužila im je čekaonica koja se nalazila pored vagona u kojima su stanovali. Ona nije služila samo kao mjesto za molitvu već je imala mnoge važne uloge. Tamo su se odvijali sastanci važni za stanare, podjela odjeće i hrane, organizirale su se proslave rođendana te različita okupljanja. Svi koji su na bilo koji način mogli pomoći u ratu bili su na bojištu i pomagali, a starijim i nemoćnim ljudima te djeci preostalo je samo čekati i nadati se najboljem ishodu za sve.
Ovaj dokumentarac odličan je pokazatelj toga da ljudi koji imaju najveći utjecaj u svijetu i najveću moć nad vojskom moraju naučiti da je rat bitka bez pobjednika. Iako će možda jedna strana postići svoj cilj, nitko ne pobjeđuje u cijelosti. I s jedne i s druge strane u srcima obitelji poginulih ratnika ostat će žive rane koje će cijeli život boljeti i nikada neće zacijeliti. Upravo zbog toga vladajući ljudi država jednostavno moraju pronaći zajednički jezik u trenutcima neslaganja jer je rat uvijek najgora moguća opcija te ga niti jedna osoba nikada ne bi trebala osjetiti na koži.
Doris Jakupec, 7,c
