Intervju s književnikom Zoranom Maljkovićem
Omiljeni dječji pisac posjetio Nemčiće
Zoran Maljković, omiljeni dječji pisac, urednik i profesor hrvatskoga jezika, posjetio je našu školu te održao književni susret s našim prvašićima. Predstavio im je svoje nove slikovnice koje možete posuditi u našoj školskoj knjižnici.
Zoran Maljković – urednik
Pročitali smo da se bavite uređivanjem knjiga, tj. da ste urednik. Što to točno znači?
Posao urednika je da procijeni koji je tekst dovoljno kvalitetan za objavljivanje. Posao objavljivanja knjige je dosta skup pa je odgovornost urednika velika, a urednik se mora brinuti za sve oko njezina objavljivanja, mora paziti da u knjizi nema grešaka, da korice budu privlačne čitateljima, da su u knjizi primjerene ilustracije, da je odgovarajuća vrsta papira na kojoj se knjiga tiska i da knjiga ne bude preskupa. Mora i znati procijeniti koji će ilustrator moći najbolje oslikati nečiju priču. Ima jako knjiga koje su mi drage, a možda mi je najdraža slikovnica Kako živi Antuntun, koju je ilustrirao Tomislav Torjanac prema pjesmi Grigora Viteza. Uređivao sam knjige i slikovnice brojnih domaćih i stranih autora, mnogi od njih su danas najomiljeniji dječji pisci kao što su Sanja Pilić, Sanja Polak, Miro Gavran, Pavao Pavličić, Mato Lovrak i David Walliams. Uređivanjem knjiga sam se počeo baviti kad sam postao profesor hrvatskog jezika i književnosti.
Zoran Maljković – spisatelj
Kako ste se odlučili i sami početi baviti pisanjem?
Ideja o pisanju se rodila uz urednički posao dok sam čitao tuđe priče i mislio bih li ja znao tako pisati pa sam se odlučio pokušati. Tekstovi za slikovnice su mi se učinili lakšima i za njih treba manje vremena, a mislim i da su dobra priprema za pisanje romana o kojem također razmišljam. Na pisanje me je potaknula spisateljica Sanja Polak koja me je zamolila da napišem neke priče za časopis koji je uređivala pa su tako nastale moje prve priče. Ideje mi dolaze iz okoline, dolaze do mene neke informacije pa mi padne na pamet da bi bilo o tome zgodno napisati nešto za djecu pa sam se tako bavio temama usvajanja djece, važnosti učenja, bolesnom djecom, skretanjem dječje pažnje na stare i nemoćne osobe, kao i brigom za kućne ljubimce. Teško je vremenski reći koliko treba vremena, prvo se napiše jedna verzija pa se dotjeruje i mijenja, a to nekada zna potrajati. Što se tiče novih tekstova imam dvije ideje za slikovnice koje želim napisati, a u njima ću govoriti i o važnosti obitelji i i obiteljskog doma kao mjesta gdje djeca mogu pronaći rješenja za sve svoje probleme i dobiti sve što im je potrebno.
O čitanju
Ja mislim da je čitanje jedna od najvažnijih stvari u životu svake osobe, posebno mlade. Djeca koja čitaju svašta nauče, a nauče i bolje i ljepše govoriti i pisati. Čitanjem se lakše nauči i pravopis, ali i mnoge nove riječi koje se inače ne bi čule. Znanje koje se stječe čitanjem neprocjenjivo je za svaku osobu. Čitanje može imati loših strana ako netko čita knjige koje nisu primjerene njegovom uzrastu ili ako je tema neprimjerena. Zato je najbolje da čitatelj koji ide u osnovnu školu uvijek popriča s knjižničarem ili roditeljem o knjizi koju želi čitati pa će mu oni pomoći u odluci. Ja sam jako puno čitao kao dijete i svakom bih preporučio da pročita knjigu Tonček i Točkica autora Ericha Kastnera, ona je jako smiješna, na trenutke i vrlo napeta, pa se ne može prestati čitati.
U slobodno vrijeme
Jako često idem u kazalište, ponekad čak i na dječje predstave i volim predstavu Tonček i Točkica u kazalištu Žar ptica jer je nastala po mom omiljenom romanu, a zanimljiva mi je i predstava Praljudi u kazalištu Trešnja koja govori o vremenu kad se kod ljudi još nije razvio govor i kad su živjeli u pećinama pa je jako zanimljivo vidjeti kako je to izgledalo.
U slobodno vrijeme najčešće čitam i obilazim knjižare i kazališta.Ta mi najzanimljivija i najuzbudljivija mjesta skrivaju dobre priče koje je zadovoljstvo gledati i čitati.
Igrokaz još nisam pisao, ali planiram pisati jedan tekst prema svojoj slikovnici koji bi se izvodio na radiju kao radio drama. Radio drame su vrlo zanimljive i preporučujem svima da ih potraže na radiju ili na internetu, One su zanimljive jer onaj tko ih sluša čuje samo zvuk, onda svojom maštom mora zamišljati kako bi to izgledalo.
Poruka za kraj za Nemčiće
Moja je poruka da pročitaju, osim lektire, najmanje jednu knjigu mjesečno i to neku koju će im preporučiti knjižničar. Predlažem i da po nekoj knjizi ili ponekom odlomku iz knjige napravite malu predstavu od desetak minuta u kojoj ćete sami glumiti kako bi i oni koji nisu čitali bili upoznati s tom pričom, a da onda ovi drugi učenici naprave mali igrokaz prema knjizi koju vi niste čitali, a oni jesu. Takve predstave mogu biti vrlo zabavne i poučne.
Karlo Gregur, 5.d