Inspirativni život Zlate Bartl
Tko u Hrvatskoj, a i šire ne zna za Vegetu, taj čarobni dodatak jelima, poznat i kao Podravkino zlato, sigurno jedan od najpoznatijih izvoznih proizvoda?! Vegeta se danas prodaje na 5 kontinenata, u 60-ak zemalja svijeta. Jedna žličica Vegete dat će svakom jelu savršen okus.
Za tu čaroliju u svakom jelu zaslužna je žena koju sam silno željela upoznati, ali je nažalost umrla prije mog rođenja. To je žena kojoj se divim zbog toga kakva je i svega što je napravila. Ona je zadužila ne samo Koprivnicu i Podravinu, već i cijelu Hrvatsku. Ta iznimna žena je profesorica Zlata Bartl, izumiteljica Vegete. Rođena je 20. veljače 1920. godine u Sarajevu. Otac je radio u gradskom poglavarstvu, a majka je bila domaćica. Iz njezine bi se kuhinje uvijek širili ugodni mirisi. Zlata je bila najstarije dijete, a imala je još dvije sestre – Kseniju i Vesnu. Živjeli su u naselju Čengić Vila u četverosobnom stanu. Među prvima u Sarajevu, ako ne i dalje, imali su radioprijemnik i gramofon kojeg su nabavili 1930. godine. Osnovnu školu i gimnaziju je pohađala u Sarajevu. S 18 godina, 1938. godine preselila se u Zagreb gdje je studirala na Mudroslovnom fakultetu. Sigurno nije bilo lako otići sama u drugu državu, nepoznat grad, ali Zlata je uspjela. Već je 1942. godine stekla zvanje profesorice Fizike, Matematike, Kemije, Meteorologije i Minerologije. Bila je i pravi poliglot. Dobro je poznavala čak 5 stranih jezika – engleski, njemački, francuski, talijanski i španjolski. Divim joj se zbog njezinog obrazovanja i upornosti.
Nažalost, život ju baš i nije mazio. Zbog jednog običnog putovanja u Italiju završila je u zatvoru. Zapravo, vodila je gimnazijalke u Italiju te kako je i sama rekla, zatvorili su je zbog toga što je bila oduševljena Italijom, ali njezinim spomenicima i kulturom, a ne kako su vlasti vjerojatno mislile talijanskim fašizmom. Osuđena je na osam godina zatvora s prisilnim radom i trajanim gubitkom građanskih prava. Kaznu zatvora je odrađivala u Zeničkom KP domu. Puštena je nakon 15 mjeseci, 28. lipnja 1946. s nažalost trajnim zdrastvenim problemima. U zatvoru je dobila tuberkulozu kosti i deformaciju kralježnice. U to je vrijeme i njezina ljubavna priča tužno završila. Osim što je u Zagrebu završila fakultet, tamo je pronašla svoju prvu i posljednju ljubav. Samo godinu prije nego što je puštena iz zatvora, njezinom zaručniku Dragutinu Štanfelu se nakon rata gubi svaki trag. Ni dan danas se ne zna gdje je njegov grob. Da imam priliku razgovarati s njom, zasigurno bih ju pitala puno toga. Zašto se nikada više niste zaljubljeni? Ne bih mogla živjeti bez ljubavi i osoba koje me vole i podržavaju. Očarana sam tetom Zlatom koja uz sve svoje nedaće nikad nije posustajala. Sigurno joj je bilo teško, no nikada nije odustala. Sve bi svoje probleme pobijedila, prije ili poslije.
Jedan od sretnijih trenutaka koji su se dogodili profesorici Zlati Bartl, zapravo je bio slučajan. Kada se 1955. godine zatekla u Zagrebu, bila je velika snježna mećava. Nije mogla iz Zagreba. U to vrijeme je Podravka, koja baš i nije dobro stajala, tražila radnika u laboratoriju. Profesorica Bartl vidjela je oglas i odlučila se prijaviti za taj posao. Nažalost je u to doba poslije zatvora teško pronalazila posao jer je bila građanka bez prava koja je bila u zatvoru. Živjela je teško, ponekad jela samo jednom dnevno. Kao i svaki put, Zlata Bartl nije odustala. Dva dana kasnije dobila je obavijest kako je primljena na posao. Nakon toga počinje karijera o kojoj je mogla samo sanjati, ona karijera zbog koje je postala slavna. Naravno, kako je postala djelatnica Podravke, postala je i članica te velike obitelji. Podravka joj je tada postala i do kraja života ostala jedina obitelj koju je nakon dolaska u Koprivnicu imala.
Zajedno sa svojim timom je 1957. godine izumila juhu iz vrećice, dok joj je prvobitna inspiracija bila juha iz vrećice koju joj je donjela prijateljica iz Francuske. Jednom prilikom je njezina sestra Vesna komentirala kako je te juhe podsjećaju na juhe koje je radila njihova majka, od krumpira i graška. U kojim se uvjetima radilo, najbolje pokazuje da su se prve juhe iz vrećica, zbog nedostatka strojeva, zatvarale ručno i to glačalom koje su Podravkini djelatnici posudili od prvih susjeda. Dvije godine poslije, 1959. Zlata i njezin tim kolega, izumili su Vegetu, savršen dodatak svakom jelu. Čini ju kombinacija začina i sušenog povrća koji pristaje uz sve: od povrća, juha do mesa. Zlata Bartl je tim izumom stekla nadimak Teta Vegeta, ali nije voljela da je se tako zove. Ja mislim da je to zato što nije željela pokupiti sve zasluge za izradu Vegete jer je bila skromna i jednostavna osoba. Kažu da je više voljela juhu iz vrećice koju je sama skuhala nego jesti u skupim luksuznim restoranima. Oduvijek je kako u djetinjstvu, tako i poslije bila nemirna duha, voljela je čitati, učiti i proučavati.
Dobitnica je mnogih priznanja, od kojih su me se najviše dojmile: visoko odličje predsjednika Republike Hrvatske – Red Danice s likom Nikole Tesle (1997.), Zlatna kuna za životno djelo Hrvatske gospodarske komore (1998.) te spomenica Podravke za životno djelo. Podravka, u kojoj je provela cijeli svoj radni vijek, odužila joj se 2001. godine osnivanjem Zaklade prof. Zlate Bartl koja potiče stvaralački i inovativni rad studenata. Profesorica Zlata Bart je uvijek govorila da upravo na mladima ovaj svijet ostaje. Možda će se među studentima, kojima Zaklada pomaže, jednog dana pojaviti nova Zlata Bartl. Tko zna, možda ću to biti ja… Koprivnica joj je 2. studenog 2006. godine odala priznanje te je postala njena počasna građanka. Hrvatska je prepoznala veličinu Zlate Bartl te su joj 2007. godine dodijelili Večernjakovu nagradu za životno djelo.
Naša draga profesorica, izumiteljica Zlata Bartl napustila nas je 30. srpnja 2008. godine u 89. godini života. Posljednih nekoliko godina života je provela u koprivničkom Domu za stare i nemoćne osobe. Danas je u blizini toga doma i Trg Zlate Bartl, njoj u čast. Bez obzira na sve nagrade i priznanja, nikada se dovoljno ne možemo odužiti profesorici Zlati Bartl zbog njezinog izuma koji je pokrenuo Podravku, Koprivnicu, Podravinu, a Hrvatsku danas u svijetu čini ponosnom.
Ja ju nikada nisam osobno upoznala, ali ju oduvijek zamišljam kao ženu koja je bila hrabra, ustrajna i iznimno pametna. Imala je težak život, a napustila nas je u miru. Ona je pravi primjer da ništa nije nemoguće i da slučajnosti zapravo postoje. Bila je i ostat će vječna inspiracija svima nama.
Ako ćete nekada biti u prilici ili se zateknete u Koprivnici, prošetajte Trgom Zlate Bartl, slobodno otiđite i do Gradskog groblja „Pri Sv. Duhu“ u Koprivnici i zapalite svijeću ili odnesite ružu našoj dragoj teti Zlati – našoj Teti Vegeti, jer ona je to zaslužila.
Profesorica Zlata Bartl je zaslužila puno, puno više, ali ja joj posvećujem ovaj rad jer mislim da puno govori o dobroti i veličini te skromne žene koja se nije voljela isticati. Draga teta Zlata, hvala Vam na svemu!
Maria Milanović Vugrač, 6. razred
Mentor: Marija Levak, prof.

