Intervju s učiteljicom Željkom Hanžek, natjecateljicom Večere za 5
1. Kako ste došli na ideju da se prijavite u emisiju Večera za 5?
Na ideju sam došla prije mnogo godina jer sam bila znatiželjna. Zanimalo me kako to zapravo funkcionira. Ponašaju li se ljudi pred kamerama kao i kada se kamere ugase. 😊 Zanimalo me, kakav ću dojam ostaviti na strance koji me upoznaju u tih pet zajedničkih popodneva i večeri. Prvi put sam se prijavila na Večeru za 5 još prije 3 godine. Međutim, kada su me zvali mogu li taj tjedan snimati, u lipnju 2021., sam se nažalost jako razboljela. Bila sam na intenzivnom liječenju, a sestra Antonija je zvala redakciju i objašnjavala im da potpisani ugovor nisam u stanju odraditi. Taj period života me naučio da je moj svemir samo moj i da treba s vremena na vrijeme misliti samo na sebe i svoje zdravlje. Drugu sam priliku imala u proljeće 2022., ali snimanje je bilo planirano u tjednu kada sam ja radila u poslijepodnevnoj smjeni pa sam i tog puta morala odustati. Tako da je moja “treća sreća” bila u srpnju 2023. Zaista se “životne kockice” poslože jer sam na snimanju Večere za 5 upoznala drage, vedre, zabavne i dobre žene koje su obogatile moj život. U svakodnevnim obvezama i aktivnostima ih vjerojatno ne bih nikada sve upoznala jer smo različitih struka i različitih životnih poziva. Manuela, Danijela, Melita i Danijela su prijateljice za poželjeti. Podržavamo se, prijateljujemo i nakon odrađenog snimanja i nakon repriziranja na televiziji. Kliknule smo odmah na snimanju i zahvalne smo ekipi (redakcija.hr) što nas je spojila.
2. Kako ste se osjećali ispred kamera? Jeste li imali tremu?
Od malena sam voljela pažnju, pjevanje i ples. Moj tata je već 50 godina aktivni član HORKUD-a Golub u Bjelovaru. Već sam u osnovnoj školi i ja pjevala u mješovitom zboru, kasnije nastavila u plesanjem u folklornom ansamblu. Pozornica mi nije strana. Obzirom da sam svaki dan na svojevrsnoj pozornici u učionici, treme nije bilo. Jedino sam razmišljala kako trebam paziti da se dobro izražavam i da lijepo predstavim svoju struku, svoj životni poziv i rodni grad. Pred kamerama sam se osjećala kao kod kuće, svoj na svome. 😊 Obzirom na pregršt pitanja koje redakcija pripremi i simultano pripremanje hrane i kuhanje morala sam paziti da nešto od sastojaka ne zaboravim, dok na kamere zaboraviš u tili čas.
3. Bez obzira na pobjednika, tko je po vašem ukusu imao najbolji meni?
Svi jelovnici su bili po nečem posebni i zaista mi je teško izdvojiti neki od njih. Zanimljivo je to da su sve domaćice imale za glavno jelo neki tip rolade od mesa, ali raznovrsni začini su ga učinili još posebnijim, ukusnim i slasnim.
4. Zašto ste u Večeri za pet predjelo, glavno jelo i desert nazvali po nekim poznatim naučnicima ili matematičarima?
Prije samog snimanja, nekoliko tjedana ranije treba poslati nazive jela, detaljne recepte i način pripreme svakog jela. Ideja i prijedlog je taj da naziv bude zanimljiv i da se iz njega ne može odmah odgonetnuti što će zapravo biti servirano. Cijeli život sam u matematici, matematika je uvijek prisutna u mom životu. Čak i dok putujem po Europi ili obilazim muzeje, razmišljam o uštedi troškova, broju turista u tom gradu gdje jesam i tome slično. Također, ja druge kandidate nisam poznavala ranije i pretpostavila sam da možda netko do njih bude znao za Hipokratovu juhu. 😊 No, trema čini svoje. To je kao dok se prijavite na neki kviz. I dosta toga znate kad kod kuće učite i vježbate, ali pred kamerama je drugačiji osjećaj i osoba često zablokira.
Odlučila sam predjelo nazvati Hipokrat jer se zapravo tako juha i zove. On je bio grčki liječnik.
Moja logika za glavno jelo kao zlatna sredina cijele večere je bila Gaussova razdioba. Jer kao kod ocjenjivanja, najviše učenika je u sredini i prosjek se pretežno vrti oko trojke. Za desert, obzirom da imam dijabetes, odabrala sam naziv Arhimed. On je uzviknuo “Eureka!” kad se kupao u kadi, barem tako kaže legenda. Tako sam ja doživjela Aha efekt. Jer najdraže mi je razvlačiti domaće tanko tijesto za štrukle koje me naučila raditi moja mama. Sa svojim gošćama sam htjela podijeliti radost koju ja osjećam kad jedem Hipokratovu juhu i štrukle sa tikvicama i makom bez šećera i soli.
6. Koju hranu najviše volite jesti?
Najviše volim jesti ono što smijem jesti. Ha, ha, ha. Izdvojila bih ipak štrukle s tikvicama i makom. Kad ih doma radim, jedem ih cijeli dan dok ne pojedem, ali u umjerenim količinama (dio za doručak, pa malo za ručak, užinu i ako još ostane i za večeru).
7. Stavljate li začine u hranu? Ako da, koje? Što mislite o Vegeti kao začinu za hranu?
Vegeta za mene nije zdravi začin. Sastojci koji idu unutra jesu sušeno povrće i kao malo soli, ali udio soli je jako visok. Također, dodatni aditivi i pojačivači okusa nisu zdravi. Dok idem u dućan po namirnice, ja obilazim jedva dvije police. Brzo sam gotova s nabavkom.
Znam da mnogi ljudi konzumiraju Vegetu. Ako njima ne smeta, u redu. Osobno, ne koristim puno začina u kuhinji jer mi škodi. Od začina koristim cimet, klinčić, kurkumu, malo češnjak, ali većinom ga stavljam samo zbog mirisa pred kraj kuhanja.
8. Kako vam se sviđa hrana koja se priprema u školskoj kuhinji?
Ponekad idem jesti u školsku kuhinju, ali zbog začina i umaka koje koriste ja zapravo trebam izbjegavati tu vrstu prehrane. To trebate pitati učitelje koji se svakodnevno hrane u našoj kuhinji. Ja ne pržim i ne poham namirnice.
9. Što mislite o načinu prehrane učenika naše škole?
Obzirom da kuhaju pretežno ono što djeca vole jesti, teško mi je odgovoriti na to pitanje. Način prehrane u našoj školi je dobar. Iako bi ja radije da su blaži začini i okusi.
10. Imate li neki savjet vezan uz pravilnu prehranu?
Pravilna prehrana ne postoji. Svaka osoba treba slušati svoje tijelo i istraživati koje namirnice njima najbolje odgovaraju. Kao što se uvijek treba izdvojiti više novaca za bolju obuću jer kvalitetna obuća čuva cijelo tijelo (Čizma glavu čuva, šubara ju samo krasi), tako treba izdvojiti novac za kvalitetne namirnice i vrijeme za kuhanje (krčkanje zdravih i našim nepcima finim jelima).
11. Molimo Vas da podijelite s nama neki svoj najdraži recept.
Tijesto za štrukle radim od Podravkinog glatkog brašna. Za dva mlinca (od jednog dobijem 10-13 štruklića) prosijam 800 g glatkog brašna, dodam dvije žlice maslinova ulja i malu žličicu octa. Dovoljno mlake vode, oko pola litre, ovisi o brašnu. Zamijesim tijesto. Ako bude premekano dodam još malo brašna. Tijesto koje zamijesim podijelim na dva dijela i zamijesim u loptice. Stavim na tacnu i premažem s malo ulja, pokrijem sa najlonom i kuhinjsko krpom i ostavim da se odmara u toploj prostoriji. Nakon sat do dva, ako procijenim da se tijesto dovoljno odmorilo, počinjem razvlačiti. Tijesto se razvlači polako u krug rašcima prstiju, malo po malo, dok se dobije željena tankoća. Tijesto će pucati ako stavite previše octa ili ako se tijesto dovoljno ne odmori. Tada se neće baš lako razvlačiti.
Za vrijeme “odmaranja” tijesta, očistim tikvice, naribam ih i pripremim mljeveni mak. Oni koji smiju slatko, dodaju u mak šećer.
Na razvučeno tijesto na jednu polovicu stavim naribane tikvice i posipam mljeveni mak po tikvicama. Gore pokapam razmjerno još malo ulja. Za kraj se sve rola. Rolanje započinje od dijela gdje sam stavila nadjev i rolam prema kraju gdje nema ničega. Prije toga sam pripremila plitku tepsiju i masni papir u njoj. Za kraj uzmem tanki tanjurić koji umetnem u brašno i onda na razmaku od širine dlana režem tanjurićem jastučiće koje poslije stavljam u tepsiju. Sve polijem s malo acidofilnog mlijeka i stavljam u pećnicu na 180°C ili 200°C. Ovisi o pećnici koju imate.
Naravno, nadjev može biti i do naribanih jabuka s cimetom i grožđicama itd. Što god vam srce poželi. U slast. Njam, njam.
Paula Novogradec
