- Zašto ste odlučili postati književnica?
Isprva sam odlučila pisati samo zato da iz sebe izbacim emocije koje sam upijala iz vanjskog svijeta, no s vremenom sam shvatila da me pisanje ispunjava i pomislila kako bi to bio baš dobar posao za mene. No, bajkovito sam zamišljala zanimanje pisca u čemu me život ubrzo opovrgnuo. Iako u Hrvatskoj prije tridesetak godina, dok još nije postojao Internet i društvene mreže, nije bilo baš jednostavno naći put do izdavača, nekako sam uspjela u tome, valjda zato jer sam intuitivno osjećala da je to nešto za čim trebam ići.
- Kako to da ste književnica i bankarica?
Zahvaljujući mojim roditeljima koji su smatrali da je ekonomija nešto što donosi dobar i siguran posao. Bila su to vremena kada su dobri roditelji donosili realne odluke za djecu ali isključivo na osnovu stavova i vrijednosti svoje generacije što se naravno nije poklapalo sa mojim željama i snovima, no zapravo sam još i dobro prošla je je tata u jednom trenutku čak imao ideju da postanem stjuardesa.
- Kako to da ste htjeli postati modna kreatorica?
Osim igre s riječima uvijek me privlačilo i crtanje, pa je nekako logično bilo da u tinejdžerskim godinama kada je djevojkama u fokusu odijevanje moje crtanje krene u tom smjeru. Bilo je to vrijeme kada nije bilo toliko trgovina i izbora odjeće pa sam sama crtala modele koje mi je onda jedna krojačica šivala i dok su djevojke moje generacije hodale u trapericama i t-shirtu ja sam nosila suknjice s volanima i u kričavim bojama po uzoru na Madonnu i Dinastiju.
- Jesu li vas roditelji podržavali u pisanju knjiga?
Nisu imali ništa protiv toga da pišem ali me nisu ohrabrivali jer su se bojali da ću se razočarati. Mislim da oni ni dan danas ne doživljavaju to moje pisanje kao nešto važno i priznato, kao da im je čak i neugodno ako im netko od poznanika pohvali kćer jer su je vidjeli u knjizi, na tv-u ili u novinama. Oni su ona vrsta roditelja kojoj je neugodno pred drugima hvaliti vlastito dijete za razliku od današnjih roditelja koji ponekad i bez pokrića djecu hvale na sva usta. Možda sam dijelom i zbog takvog njihovog stava danas osoba kakva jesam, iskrena, pomalo prkosna, neopterećena mišljenjem drugih i sa stavom da to što sam i pisac uz sve ostale identitete u životu, značajno je samo za mene i moj unutarnji svijet i ponekog čitatelja kojeg sam čarolijom uspjela uvući u njega.
- Koja vam je najdraža knjiga koju ste napisali
To mi je uvijek teško reći, no možda „Pazite kako igrate!“ U raznim fazama života sam različito razmišljala o tome što mi je najdraže što sam napisala, tako da ćete vrlo lako na ovo pitanje negdje pronaći i drugačiji odgovor.
- koja vam je omiljena knjiga a da nije vaša?
I na ovo pitanje se odgovor mijenja kroz faze života, toliko je bilo knjiga uz koje sam plakala, smijala se, užasavala i otkrivala svijet i sebe da bi bilo nepravedno spomenuti samo jednu. Ali eto, ipak ću to učiniti, knjiga koja je obilježila moju mladost i koju sam pročitala na desetke puta je serijal Anđelika (Anne i Serge Golon). Možda sladunjav i površan bez nekih velikih ideja i misli, književno nevažan i naivan, ali za mene jako važan jer sam uz njega spoznala važnost iluzija u našim životima za koje i danas mislim da su nešto najdragocjenije u životu čovjeka.
- Volite li više pisati ili čitati knjige?
To su dva sasvim različita procesa, čitanje je za mene užitak a pisanje kreativan proces i naporan rad.
- Zanima li vas još uijek zanima posao modne kreatorice?
Ne, to je priča koju sam prerasla i svjesna sam da je to bio samo nerealni djevojački san kao i puno drugih. No još uvijek volim crtati, to me opušta i čini sretnom iako ne znam zašto.
- Jeste li htjeli biti bankarica?
Ne, užasavala sam se pomisli da radim u banci. Čak sam u jednom trenutku i odbila radno mjesto u jednoj banci. No, kako nas često dostigne baš ono što ne želimo, tako eto i mene već dva desetljeća u bankarstvu.
- Volite li biti bankarica?
Zapravo, volim. Iako to mnogi ne misle, ja bankarstvo vidim jako životnim i trudim se raditi ga baš na taj način. Kada sa svojim klijentima kao osobni bankar prolaziš sve važne životne trenutke, pomažeš im, vodiš ih i savjetuješ kad im to treba, što je to drugo nego tisuće i tisuće raznih priča… Možda je za mene to tako jer sam ja pisac-bankar a možda je to tako jer je zapravo svaki trenutak našeg života, u banci, kod kuće, na ulici, u školi, ma gdje god, zapravo uvijek i za svakoga od nas, samo puno malih poglavlja u jednoj velikoj priči života.
Paula Novogradec i Lora Gabaj
