Intervju s Nadom Mihaljević

Nada Mihaljević živi u selu bajkovita imena Kraljev Vrh, na zagorskim obroncima Medvednice. Odrastala je u Donjoj Stubici, a obiteljske korijene vuče iz živopisne i pitome Lepe Vesi, sela nedaleko od Stubice. Voli živjeti u blizini šume, velike i prostrane, kojom se može satima šetati, pa i zalutati u vlastitim mislima i maštarijama, iz kojih onda nastaju ideje za priče i romane. Neka od njezinih djela su Gospodar šećera, Junaci prašnjavog tornja, Zmajev zagrljaj, Anđeo plišanih igračaka, Vrt plavog božura, Mondrian iz Lepe Vesi, Putovanje u mjestu i drugi.

Nada Mihaljević održala je književni susret u školskoj knjižnici za učenike 6., 7. i 8. razreda naše škole. Nakon susreta s učenicima novinarke su intervjuirale književnicu.

U ovo užurbano vrijeme često zaboravimo kako je prije život bio jednostavniji. Kako je izgledalo Vaše djetinjstvo?

Djetinjstvo sam provela u rodnoj Donjoj Stubici koja je tada bila malo mjestašce podno Medvednice. Uvijek se s radošću sjećam svojih dana djetinjstva.

Kako izgleda jedan Vaš uobičajen dan, daleko od gradske vreve?

Kako živim u Kraljevom Vrhu, svi često pomisle da rijetko odlazim u grad, no ja svaki dan prolazim zagrebačkim ulicama jer radim u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici. Svako jutro putujem 40 minuta do Zagreba gdje odlazim u Nacionalnu i sveučilišnu knjižnicu gdje radim s novinama. Volim osjećaj rada s tiskanom građom gdje sam na izvoru informacija i vijesti. Poslijepodne provodim daleko od gradske vreve šetajući šumom gdje uvijek dobivam inspiraciju za svoje romane. Osim šetanja i vrtlarenja volim sakupljati ljekovito bilje. Od ljekovitog bilja spremam i razne čajeve u kojima mogu uživati u predvečerje kada stvaram, pišem i čitam.

Dvije ste godine radili kao voditeljica na radio – stanici. Koje su čari rada na radiju?

To je vrlo zanimljivo i izazovno zanimanje u kojem se treba snaći. U tom sam poslu uživala, stekla nove prijatelje i iskustva. Od pregršt događaja i zbivanja sjećam se svog prvog preslušavanja glasa kada sam bila šokirana jer sam si zvučala neprepoznatljivo. Otkrila sam i neke lijepe strane tog posla – zanimljive sugovornike, uzbudljivost praćenja kulturnih događaja i drugo.

Vi ste zapravo i knjižničarka, radite u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu. Možete li nam ukratko opisati kako je to raditi u knjižnici?

Kako radim u najvećoj knjižnici u Hrvatskoj skupljamo svu tiskanu građu, znači ne samo knjige veći novine, časopise i dr. Moj posao uključuje da listam novine i pratim podatke o izlaženju novina, promjenama urednika, formata, izdavača, one glavne karakteristike moram prepisati u elektronsku bazu podataka i pratiti jesu li se možda promijenile, ali usput uvijek imam priliku zaviriti u novine, lokalne tjednike iz cijele Hrvatske i pročitati što se događa u cijeloj Hrvatskoj od Varaždina do Dubrovnika. Meni se sviđa jer je to dinamičan i zanimljiv posao.

Kako se razvila Vaša ljubav prema pisanju?

Mojoj ljubavi prema pisanju prethodila je ljubav prema čitanju. Oduvijek sam obožavala knjige i čitanje i zbilja sam naučila rano čitati i pisati. Kada bih imala priliku čitati, osjećala bih se kao u nekom začaranom svijetu. Svaki slobodni trenutak i danas koji mogu izdvojiti od posla i pisanja posvećujem čitanju neke dobre knjige.

Vjerujemo da Vam je kao spisateljici teško izabrati Vaše najdraže djelo, ali koja Vam je Vaša knjiga najviše prirasla srcu?

Među vlastitim romanima se jako teško mogu odlučiti, ali moram reći da mi se na neki način posebno izdvajaju dva romana, a to su Anđeo plišanih igračaka i Putovanje u mjestu. Njih moram posebno izdvojiti jer su ta dva romana osvojila književnu Nagradu ,,Grigor Vitez”. Knjiga Anđeo plišanih igračaka dobila je nagradu u kategoriji najboljeg romana za djecu, a Putovanje u mjestu u kategoriji najboljeg književnog teksta za mlade.

Jedan od likova Vaših romana je i dječak Miro koji boluje od kronične bolesti. I u našoj školi ima takvih učenika. Imate li kakvu poruku za njih?

Roman u kojem se Miro spominje počela sam pisati iz vlastitog iskustva. Roman je autobiografski detalj koji govori o mom sinu Miroslavu. Nadala sam se da će i druga djeca koja boluju od dijabetesa ili neke druge kronične bolesti u romanima gdje je Miro glavni lik naći ohrabrenje i vidjeti svijet očima jednog dječaka dijabetičara koji se dobro nosi s tim izazovom. Bilo bi mi drago da ti učenici pročitaju moje knjige u kojima je Miro glavni lik jer mislim da su ohrabrujuće i poticajne.

Vaš je suprug Nikica književni kritičar. Što mu se najviše sviđa kod Vaših djela?

Kad sam ga upoznala još nisam pisala za djecu nego sam pisala kratke priče. On me potaknuo da krenem u tom smjeru. Bio je prva osoba koja mi je rekla da bi moj stil pisanja bio odličan da pišem za djecu. Prepoznao je tu neku neposrednost koja je nužna za obraćanje najmlađoj publici. U svakom slučaju, on je podržao moje spisateljske početke i namjere. Dobro je imati kritičara u kući koji pročita priču prvi i kaže da mu se priča sviđa. To veliko ohrabrenje da se knjiga objavi.

Za koje Vaše djelo smatrate da su ga učenici najbolje prihvatili i zašto?

Čini mi se da je dosad od svih objavljenih romana među čitateljima najviše simpatije izazvao roman Anđeo plišanih igračaka. Prvi mogući razlog je to što se roman bavi specifičnom temom. U središtu romana nalazi se Viktor, dječak koji boluje od autizma, odnosno sindroma iz spektra autizma. Viktor je neobičan i različit dječak te svijet doživljava potpuno drugačije, no tim svojim načinom gledanja na svijet izaziva posebne simpatije među čitateljima. Drugi razlog, a pomalo i prednost romana, jest to što su poglavlja vrlo kratka pa ih se čak može čitati kao zasebne priče. Baš zbog toga mislim da se lako uživjeti u radnju jer se kroz poglavlja ne dešava neki zaplet, već svako poglavlje ima neku malu priču.

U životu ima teških trenutaka. Tada je važno sjetiti se citata koji nam daje snagu. Imate li i Vi jedan i kako glasi?

Moram priznati da se, kad mi je teško, najčešće prisjetim citata koji sam davno čula od jednog dragog profesora koji je citirao stare Rimljane i za koje je rekao da su imali uzrečicu: ,,I kad ti je najteže i kad ti je najljepše u životu, iz sjećanja treba izvući jednu rečenicu, a to je: ,,I to će proći.” Dakle, treba biti svjestan da koliko god da nam je teško i naporno, prolazno je. Čak i kad smo presretni i euforični i čini nam se da je sve blistavo i ružičasto, i tad treba zrno pribranosti i staloženosti da bi se sjetili da će i to proći. Dakle, uvijek treba zadržati smireni odnos prema svim izazovima u životu.

Što biste nam savjetovali za kraj?

Htjela bih vas jedino potaknuti da, ako to volite, čitate što više. Oni koji ne vole čitati možda samo još nisu pronašli prave knjige koje će njima odgovarati, biti bliske i nositi neku poruku, a sigurno ih ima. Stoga, uložite malo truda kako biste ih pronašli jer vjerujem da će vam se isplatiti.

Gita Jurlina, Karolina Điko